SUSRET S BOGOM U TIŠINI

Osjećaš se kao da si u pustinji? Odlično, to može biti novi početak za tebe…

Pustinja je susret s Bogom u tišini, samoći i molitvi. Pustinja može biti mjesto na osami, a može biti i povlašteno mjesto susreta s Bogom u našem srcu.

Foto: Shutterstock

Foto: Shutterstock

Što može pomoći suvremenom čovjeku da nađe odgovore na pitanja o vlastitom otajstvu te otajstvu Onoga na čiju je sliku stvoren? Odgovor je tišina i samoća – jednom riječju, pustinja. Suvremenom su čovjeku takve stvari potrebnije nego drevnim eremitima.

Potrebna nam je tišina da možemo biti Kristovi svjedoci u današnjem svijetu u kojemu se postavljaju neprekidni zahtjevi vezani uz našu cjelokupnu osobu. Ako treba da smo uvijek dostupni – ne samo fizički, već i svojom empatijom, suosjećajnošću, prijateljstvom, razumijevanjem i beskrajnim milosrđem – potrebna nam je tišina. Kako bismo mogli pružiti radosno i neumorno gostoprimstvo – ne samo krov nad glavom i hranu, već i svoj um, srce, tijelo i dušu – potrebna nam je tišina.

Istinska tišina jest potraga čovjeka za Bogom.

Takva je tišina sveta, to je molitva nad svim molitvama. Istinska tišina vodi do konačne molitve, molitve u stalnoj prisutnosti Božjoj, do vrhunaca promatranja – kontemplacije u kojima duša, koja je konačno u miru, živi prema volji onoga koga ljubi potpuno, do kraja.

Takva će se tišina tada preobraziti u milosrđe koje se prelijeva služeći bližnjega, ne razmišljajući o cijeni. To će milosrđe uvijek, na svakom mjestu svjedočiti za Krista. Ta će raspoloživost postati predivna i lagana jer će u svakoj osobi duša vidjeti lice svoje Ljubavi. Gostoprimstvo će biti duboko i stvarno jer srce koje prebiva u tišini istodobno je srce ispunjeno ljubavlju. A srce ispunjeno ljubavlju jest hospicij, sklonište za svijet.

Ta tišina nije isključiva povlastica muških i ženskih samostana. Ta jednostavna, molitvena tišina može i treba da je tišina koja pripada svim ljudima. svakome čija se duša uzdigla u potrazi za istinom, u potrazi za Bogom. Jer ondje gdje je buka – nutarnja buka i nered – ondje nije Bog!

Pustinje, tišina i samoća nisu nužno mjesta, već su stanja uma i srca. Takve se pustinje mogu pronaći usred grada, u svakom danu našeg života. Samo ih treba potražiti i shvatiti svoju golemu potrebu za njima. To će biti malena samotišta, malene pustinje, sićušni spremnici tišine. Ali iskustvo koje će donijeti, ako se odlučimo ući u njih, može biti jednako sveto kao pustinja po kojoj je sam Gospodin hodao. Naime, Bog je onaj koji posvećuje samoću, pustinje i tišine.

Pomislite na samoću tijekom večernjeg hodanja od podzemne željeznice ili autobusa do svoje kuće. Tada su ulice mirnije i prolaznika je malo. Pomislite na samoću koja vas dočekuje kad ulazite u svoju sobu da skinete odijelo koje nosite u uredu ili na poslu i odjenete nešto udobnije, što nosite kod kuće. Pomislite na samoću kućanice, koja je sama u svojoj kuhinji i pije šalicu kave prije početka dnevnog rada. Pomislite i na samoće koje nam pružaju skromni poslovi poput spremanja kuće, peglanja i šivanja.

Nema samoće bez tišine. Istina, tišina je ponekad izostanak govora – ali ona je uvijek čin slušanja. Nedostatak buke (u kojem nema našega slušanja Božjega glasa) sam po sebi nije tišina. Dan ispunjen bukom i zvukovima može biti dan tišine ako nam buka postane odjek prisutnosti Božje, ako su nam zvukovi Božje poruke i poziv. Kad smo ispunjeni samim sobom, ostavljamo tišinu iza sebe. Kad ponavljamo skrovite Božje riječi koje je on ostavio u našoj nutrini, naša tišina ostaje netaknutom.

Zastanite i razmotrite što vas motivira u životu. Mogu li se na tome izgraditi pravi temelji svetosti? Uistinu, svaki je čovjek rođen kako bi postao svetac – zaljubljenik u Ljubav koja je umrla za nas! Postoji samo jedna tragedija: ne biti svetac. Ako ono što nas motivira u životu nije takvo da može biti pravi temelj za svetost, tada svi moramo krenuti od početka i pronaći druge poticaje. To se može učiniti. To se mora učiniti. Nikad nije prekasno za novi početak.

Kako izgleda pustinja – samotište

Pustinja – savršenstvo jednostavnosti i siromaštva: stol i stolica, na stolu Biblija. Potrebna je olovka i nekoliko listova papira. U jednome su kutu sobe umivaonik i vrč za vodu, koji se koriste za pranje. Krevet, ukoliko je uopće potreban, trebao bi biti poljski krevet s drvenom podnicom umjesto madraca, zatim nekoliko pokrivača, ili poplun i jastuk ukoliko je stvarno potreban. To je sve što bi trebalo ponuditi za spavanje. Tijekom dana na raspolaganju je voda za piće te jedan hljeb kruha za hranu koji se podijeli na tri dijela: za doručak, ručak i večeru. Oni koji nisu navikli jesti kruh s vodom, mogu napraviti čaj ili kavu.

Na istaknutom mjestu u pustinji pribijen je na zid križ  bez Isusova tijela, visok dva metra, a širok oko metar. U istočnom kutu sobe nalazi se ikona Bogorodice, a ispred nje svjetiljka. Križ bez Isusova tijela simbol je našega vlastitog razapinjanja na njemu – jer ako žarko ljubimo Krista, želimo biti i razapeti s njim kako bismo spoznali radost njegova uskrsnuća.

To je sve što je potrebno za vanjsko uređenje pustinje.

No, naravno, postoje tu i mnogi drugi vidovi osim fizičkog vida mjesta. Pustinja je, naravno, simbol za askezu, siromaštvo i potpunu jednostavnost. Bog je onaj koji vodi dušu u pustinju, a duša ne može dugo ostati u pustinji ukoliko je ne hrani Bog. Zbog toga je to mjesto gdje postimo od tjelesne pa čak i duhovne hrane, kao što je čitanje različitih knjiga. U pustinju ulazimo kako bismo susreli Boga, a jedina knjiga u kojoj je on u potpunosti dostupan i koju nosimo sa sobom jest Biblija.

Pod svaku cijenu pustinja mora biti mjesto krajnje jednostavnosti, kao što sam već objasnila. Nema knjiga, nema zavjesa, nema slika, osim jedne ikone. I nemojmo se zavaravati misleći da pustinja mora uvijek biti na selu, mora uvijek biti brvnara, ili seoska kuća pokrivena šindrom kao što je slučaj u Gospinoj kući. Ne, to bi bila lažna ideja o pustinji – o pravoj pustinji, jer pustinja može biti smještena bilo gdje, pošto se ona zapravo nalazi u vašoj nutrini. Ako imate slobodnu sobu u kući ili neki mali prostor, to će biti dovoljno.

Treba upamtiti da se u pustinju ide zbog sljedećih razloga:

postiti,

živjeti u tišini,

moliti.

Tako da možeš brže umrijeti sebi,

tako da Krist u tebi može brže rasti.

Tako da bi Krista mogao brže dati svijetu…

ovome svijetu koji toliko čezne za njim.

Kao zadovoljštinu za svoje grijehe i grijehe drugih ljudi.

Moliti za čovječanstvo.

Moliti za mir.

Moliti za misije i za jedinstvo među kršćanima u Katoličkoj Crkvi.

Da bismo brzo postali sveti, tj. da bismo ljubili Krista u istini i djelu.

Da bismo nasljedovali Krista.

Da bismo spasili svoju dušu i duše drugih ljudi.

Da bismo naučili brže se potpuno predati Bogu.

Krist nas je već dovoljno dugo čekao!

Da bi raspoznalo Božju volju, tvoje srce treba osluškivati Boga i tražiti njegovu volju što se tiče odlaska upustinju, a zatim se posavjetovati sa svojim duhovnikom. Ne idite u pustinju, a da se prije niste posavjetovali sa svojim duhovnikom. Ukoliko on to odbije, odbijanje morate također smireno prihvatiti. Naposljetku će doći vrijeme kad će on to dopustiti. To pravilo trebaju slijediti svi koji žele ući u Božju pustinju. Jer ukoliko se svojevoljno, bez Božjega blagoslova, ide u pustinju, izostat će željeni rezultat.

Gornji tekst izvadak je iz knjige “Pustinja” autorice Catherine Doherty. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal www.bitno.net.

Objavljeno: 28. kolovoza 2016.

Možda vam se svidi