Usnih san:

Anđeo me povede na neko tiho svjetlošću obasjano groblje.

Bijaše tjeskobno. Vodio me između grobova

i pokretom ruke nutkao me da čitam natpise na njima.

Bili su sve ovakvi zapisi:

živio tri godine i šest mjeseci,

živio sedamnaest dana,

živio četiri mjeseca i dva dana,

živio dvanaest godina,

živio pedeset i tri minute.

“Zašto si me doveo na ovo dječje groblje?” upitah ga zgranuto.

A groblje bijaše nepregledno.

“Ovo nije dječje groblje”, reče mi. “Ovdje počivaju odrasli ljudi.”

“Pogledaj što piše”, upozorih ga na natpise.

On se bolno osmjehnu.

“Znam”, reče. “Piše koliko su vremena posvetili drugima,

koliko su voljeli.

Jer samo su toliko živjeli.”