Bit će da je tužno i bolno imati potrebu kome se podsmjehivati, koga izrugivati, pljuvati ga. Za tim nema potrebe onaj tko ima povjerenja u vrijednosti koje ga određuju i pokreću, onaj kome je srce ispunjeno mirom i vedrinom. Onaj, pak, tko ima potrebe za za podsmjehivanjem, izrugivanjem, najčešće će dobro paziti kome to, u kojem okruženju i kada čini. I jedva da će razumjeti da je u tome što čini na neki čudni način uključen i njegov vapaj za smislom i nedostatak hrabrosti da se potrudi živjeti u skladu sa svojim dostojanstvom.

Podsmjehivanje, izrugivanje, pljuvanje zasigurno nije evanđeoski iskaz, evanđeosko postupanje. I nije za očekivati da će tko, tko živi u duhu Evanđelja, tako činiti.

Isus je rekao: „Ako vas svijet mrzi, znajte da je mene mrzio prije nego vas… Ako su mene progonili, i vas će progoniti…“ (Iv 15,18-20) Jednako tako: „Ako su se meni podsmjehivali, i vama će se podsmjehivati… Ako su mene izrugivali, i vas će… Ako su mene pljuvali, i vas će…“ A potom je, na križu, rekao: „Oče, oprosti im, ne znaju što čine!“ (Lk 23,34)

Reći će tko da oni koji se podsmjehuju, izruguju, pljuju… itekako dobro znaju što čine. No meni je bliže misliti da oni, premda na neki način znaju što time žele postići, u biti ne znaju što čine, ne znaju u čemu sudjeluju.

Danas je postalo gotovo uobičajeno da se onima koji mole na uočljivim mjestima izruguju, da ih nastoje spriječiti u njihovoj molitvi ili ih makar ometati, uznemirivati ih. To se danas naziva lijepim nazivima kao što su ‘sloboda govora’, ‘borba za ljudska prava’, ‘borba za dostojanstvo’, ‘za slobodu’… Neki tim iskazima ponižavanja i obezvređivanja pridaju čak značenje umjetnosti, i to uzvišene, ‘kreativne i dojmljive’, ‘u duhu vremena’, pa ih nazivaju ‘performansima’ i kojekako drukčije.

S druge strane, kad bi se tko na takav način suočio s određenim medijski podržanim manifestacijama i hodovima, suprotstavio im se, učas bi ga označili suprotnim nazivima od onih lijepih koje pridržavaju za neke, za svoje (premda se i to, na koga se to ‘za neke’, ‘za svoje’, odnosi), tijekom vremena mijenja, ali pritom prečesto sve više vrijednosno urušava.

Pomalo je tužno, pomalo boli, što se i oni koji vjeruju u Boga, oni koji mole, katkada odmiču od onih koji svoju vjeru i vjernost Bogu iskazuju na drukčiji način od njihovog, od onih koji na drukčiji način mole, kao da je upravo njihov način moljenja najbolji, najispravniji. Neki gotovo kao da nastoje klanjanje pred Presvetim omalovažiti kao nešto zastarjelo, umanjiti značenje molitve časoslova i krunice, spontanu molitvu označiti odviše osobnom i emotivnom, molitvu u Duhu kao svojevrsno pretjerivanje. Upitni su im, uz to, i različita hodočašća i ‘vozočašća’, različite procesije, različiti hodovi, kao da je u njima nužno manje vjere, manje duhovnosti, a više ‘pokazivanja’, običaja i povodljivosti.

No nije moguće ovim svijetom proći neokrznut. Odluči li se tko istinski za Evanđelje, ta ‘okrznutost’, pa i više, mnogo više od nje, bit će nešto što je gotovo nužno uključeno u njegovo određenje. I neće ga ogorčiti.