Nedugo sam na Trgu Republike Hrvatske u Zagrebu imao prilike vidjeti poduži rep izrazito strpljivih ljudi koji je od ulaza u Hrvatsko narodno kazalište vijugao trgom. Rep se oblikovao znatno prije nego li je kazalište otvorilo svoja vrata i kazališna blagajna počela raditi. Toga su dana, naime, puštene u prodaju karte za balet „Orašar“ Petra Iljiča Čajkovskog. Tako je već godinama: tko na vrijeme ne stane u rep, može zaboraviti na karte za „Orašara“ za tu kazališnu sezonu, pogotovo na karte za željenu izvedbu.

Ljudima različite životne dobi, pa ni onima starijima, nije bilo teško stajati i čekati. A ako im je i bilo teško čekati, želja da vide „Orašara“ tu je teškoću činilo manje važnom, čak prihvatljivom. Jedna je žena u repu uzbuđenim glasom govorila: „Ja ne mogu zamisliti Božić bez Orašara!“ Bilo je očito da isto misle i mnogi drugi u repu.

I tako: došašće još nije ni počelo, a karte za „Orašara“ već su u džepu, odnosno kod kuće i čekaju svoj dan. Ili će biti darovane nekome posebnome, da i on upozna tu lijepu priču, te iskusi tu osobitu glazbenu i plesnu čaroliju.

Taj me je rep, na neki način, podsjetio na zornice prije misa zornica. Jer došašće nije samo vrijeme kada Bog žuri roditi se među nama, nego i vrijeme kada nama valja požuriti da mu primaknemo svoj život, da mu ustupimo svoje srce, srce očišćeno od svega, pripravljeno za njega, da se on rodi i u njemu. Takvo što nije moguće ostaviti za zadnji trenutak, nakon što poobavljamo sve važne poslove. Pripraviti srce za susret… iziskuje vrijeme, iskustvo, uključujući i iskustvo (ne)strpljivog čekanja. Bez toga srce ne može biti na dobar način pripravljeno.

Ne, nimalo se ne čudim ljudima koji stoje u repu za karte za „Orašara“. Čudim se sebi, čudim se nama, što već nismo dalje, mnogo dalje odmakli na putu do Betlehema. Ako oni ne mogu zamisliti Božić bez „Orašara“, koliko više nama ne bi bilo moguće zamisliti Božić bez hoda do Betlehema, bez Djeteta rođenog u jaslama.

Nemojmo čekati vrijeme kad se pali četvrta svijeća na adventskom vijencu, nemojmo čekati Badnjak, božićnu polnoćku… Jer prve tri adventske svijeće nisu usputne. Svaka od njih želi nam posvijetliti gdje nam je život, a gdje Betlehem. Gdje nam je srce, a gdje Isus. I je li ljubav riječ koju izgovaramo ili istina koja nas bitno određuje. A što se toga tiče, nikada nisu drugi u pitanju. I ne bi imalo smisla trošiti riječi na druge. Mi smo u pitanju. I itekako ima smisla trošiti srce na njih.

Pogledajte u jasle. I razumjet ćete.

Stjepan Lice | Bitno.net