Pamtimo Isusove riječi pri ulasku u Jeruzalem da će kamenje vikati ako mi, njegovi učenici, budemo šutjeli…

Ali koliko se u našim danima čuje klicanje: „Blagoslovljen koji dolazi u ime Gospodnje!, Blagoslovljen onaj koji boravi među nama!, Blagoslovljen onaj koji s nama dijeli naše dane i naše putove!“?

Koliko u nama i po nama žive te riječi?

Koliko osvjetljuju i prožimaju naše dane, svijet u kojemu živimo?

Ne, ne čuju se tako često, k tome i ne osobito razgovijetno. Nerijetko jedva, pa i nimalo.

Ni u našim domovima, ni na našim putovima, ni pri našim susretima, čak ni uz oltare.

A klicati nam ih je sa zahvalnošću, jednodušnošću, suosjećanjem i bratoljubljem.

Zapjevati nam ih je s ganućem zbog toga što smo ljubljeni, s predanjem bez premišljanja i oklijevanja, s radošću što smijemo sudjelovati u otajstvu blizine s Bogom.

Uistinu: kako to da kamenje ne viče?

Kako to da ne pjeva?

Da ne plače?

Zasigurno: na ovom svijetu ima onih, itekako ih ima, i onih koji uočeni i onih koji neuočeni izvikuju blagoslov Bogu i čovjeku čitavim svojim bićem, čitavim životom.

Bit će da upravo kod neprimjetnih Bog najjednostavnije nalazi svoj zaklon, svoj dom.

Bit će, uz to, da Bog silno strpljivo iščekuje da i mi svi zanosno uskliknemo, da mu zahvalna srca skladno zapjevamo slavu na visini, a jednako tako i ovdje, u skromnosti i predanosti svojih dana, na zemlji.

Ovdje, gdje je poželio s nama biti.