Ove ćeš božićne noći, možda više nego inače, biti u prilici biti s Djetetom.

Zemlja će biti pusta, pa ćeš možda bolje prepoznati da ti je srce prepuno neba.

Božićne će se pjesme pjevati tiše – ili se gotovo uopće neće čuti – pa ćeš moći čuti pjesmu koja je u srcu svih božićnih pjesama: pjesmu anđela.

I možda ćeš se iznenaditi kako i tvoje srce, ako već ne i usta, čitavo tvoje biće, pjeva s njima.

Možda će ti jelka biti skromnije okićena. Možda ćeš po tome otkriti da je skromnost najljepši božićni ukras.

Možda će ti stol biti oskudan, gotovo prazan, no osmijeh će ti biti dubok, suze ganuća obilne.

I možda ćeš zagrljajem poželjeti obuhvatiti one koji nisu uz tebe i one daleko, one kojima si ostao dužan svoga srca a s njime i božićnog ozračja.

I dogodit će se da ćeš svoju pozornost posvetiti jaslicama, Djetetu u njima: jaslicama drvenim, glinenim, kakvim god, pa ćeš se u jaslicama svojih sjećanja i zahvalnosti, pamćenja svoga srca, prisjetiti onih koji su ti darovali dah, oblikovali ti srce i nastanili te u svome srcu.

Ne očekuj od ovoga Božića previše.

No on će ti biti jedinstven.

I možda će ti upravo to biti potrebno.

Možda će upravo zbog toga betlehemsko Dijete naći put do tebe ma gdje bio, put kroz sve što te uznemiruje, kroz sve što te opterećuje i lomi.

Pružit će ti ruku da ga vodiš. I ti ćeš odjednom znati kako ti i kamo valja ići.

I bit će Božić.