Tog 2. listopada 1998. uvečer, nakon što se mnoštvo okupljeno pred zagrebačkom katedralom razišlo, Papa se, pomolivši se pred odrom Alojzija Stepinca, povukao u prostorije nadbiskupskog dvora u kojima je boravio. Zbilo se tada nešto što, koliko mi je poznato, nigdje nije zabilježeno, a o čemu mi je dan nakon papinog odlaska iz Hrvatske govorila osoba najneposrednije uključena u sva zbivanja tijekom njegovog posjeta.

Jedan se dječačić, pod okriljem mraka, popeo preko povisokog zida koji s južne strane opasuje vrt nabiskupskog dvora, te se uspeo na terasu pred prostorijama u kojima je Papa boravio. Tada su ga uočile službe koje su brinule o Papinoj sigurnosti pa su ga onemogućile da ostvari što je poželio: da dođe do Pape. Umjesto toga, odveli su ga do njegove majke koja ga je zabrinuto tražila…

Nikome nije bilo jasno kako je dječačić uspio – uz to i neopažen – prijeći preko ograde i uspeti se do terase. No dječačić je silno poželio biti u Papinoj blizini. Promatrajući ga iz mnoštva, iskusio je dragocjenost njegove osobe. Njegove blizine.

Ponovilo se, na neki način, ono što je zapisano u evanđeljima… kada su učenici, dobrohotno se trudeći Isusu omogućiti predah, branili djeci da mu priđu. Isusa je to silno ražalostilo pa je učenike upozorio da to ne čine, da puste djecu k njemu… jer takvih je kraljevstvo Božje…

Sigurnosne službe na zagrebačkom Kaptolu, nakon što im se dogodio neshvatljivi previd, postupili su u skladu s pravilima svoje službe – i učinili drugi nehvatljivi previd. Pomišljam kakav bi bio susret dječačića s Papom. Kako bi se dva ozarena lica susrela… I kako bi taj susret obojici bio blagoslov… I kako bi ga zauvijek pamtili… I Papa sa svim svojim preobilnim životnim iskustvom… I dječačić u bezazlenosti svoje čežnje za blizinom. Za susretom.