Ohrabrujte obeshrabrene.
Nikoga nemojte prezreti
zbog njegove slabosti, straha, nepostojanosti.
Ta poznate su vam i vaše slabosti,
vaš strah, vaša nepostojanost.

Učite od Boga:
Ni od koga nemojte odustati.
Kao što on od nikoga ne odustaje,
podržite slabe, podržite klonule,
zauzmite se za njih s ljubavlju.
I neka vaša ljubav bude i molitva i blagoslov i blizina
kojima ćete ih pohoditi i uz njih ustrajati.

Nemojte dijeliti ljude na korisne i beskorisne.
Sjetite se da su svi ljubljeni.
Da nas je Bog sve – jer nas je ljubio – pozvao u život.
I ne prestaje nas ljubiti.
Ne prestaje nam svjedočiti svoju očinsku ljubav
kojom grli i izgubljene i nađene,
i one koji bdiju i nemarne,
i preuzetne i samodostatne.

Ne prestaje nas poučavati
kako da živimo kao braća
i nosimo terete jedni drugih.
I slabosti jedni drugih.

Odviše je slabosti u nama i oko nas
da bismo se dičili svojom jakošću,
svrstavali se uz one koje doživljavamo jakima,
sklanjali se u njihovu sjenu.
Odviše, da bismo se od ikoga odijelili,
nad ikoga uzdigli.

Svojom raspoloživošću snazi Duha
potičimo i druge da mu budu raspoloživi.
I neka naša raspoloživost Duhu
ničim ne bude uvjetovana.
Budimo mu raspoloživi i kada se svi umore oko nas.
I kada i nas same umor obuzme,

I ako ne uspijevamo izvikivati Evanđelje
čitavim svojim životom,
šapćimo ga, šapćimo koliko god uzmognemo.

Budimo pozorni na svaki šapat Evanđelja,
jer i u njemu je moguće naći sjeme susreta.

I on, milošću Duha, može obnoviti lice zemlje.