CneQY3_WgAA2elE

Među brojnim duhovnim pothvatima i nastojanjima kardinala Alojzija Stepinca u vodstvu Zagrebačke nadbiskupije bio je i osnutak Karmela u Brezovici.

U proljeće, 24. svibnja, na blagdan Marije Pomoćnice, godine 1939. prve naše sestre iz austrijskih Karmela s. Regina Terezija od Isusa i s. M. Josipa od Milosrdne ljubavi Božje, na poziv zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca, stižu u Brezovicu da osnuju hrvatski Karmel. Vremena su bila teška, a prilike nepovoljne.

„Učinite sve što možete s milošću Božjom, da se naš narod potpuno preporodi u Kristu, i da sve bude prožeto Duhom Božjim, pastiri i stado” (Kronika u arhivu brez. Karmela, 5. IX. 1939; + Alojzije Stepinac).

„Na Badnjak 1939., s dozvolom sv. Stolice, Nadbiskup je kanonski ustanovio Karmel u dvorcu, tiho, bez buke, jednostavno, i zatvorio privremenu klauzuru. U okviru duhovne obnove hrvatskog naroda, koja je provođena prigodom proslave 1300. obljetnice prvih veza sa Sv. Stolicom, na poseban je način ušla i ova ustanova.”

„… Stoga u smislu svetih kanona kao i ovlaštenja podijeljenog nam od Svete Stolice, na veću slavu Božju i duhovnu korist hrvatskog naroda, podižemo prvu kuću duvna bosonogih karmelićanki ili Majke Božje Karmelske, u našoj dijecezi u Brezovici. Snagom istih ovlasti Svete Stolice postavljamo i određujemo za prvu prioricu ovoga samostana s. M. Reginu Tereziju iz samostana Innsbruck, i to na tri godine, a po izmaku istih, neka se provedu izbori u smislu svetih odredaba i pravila Reda. Dok podižemo ovaj samostan, gojimo čvrstu nadu, da će ova kuća biti ono što tako vruće želimo,naime kuća molitve, iz koje će se dizati molitve pred Lice Gospodnje kao miomirisni tamjan. A onda će nebesa rositi odozgora i oblaci milosti Božje dažditi Crkvu zagrebačku i cijeli hrvatski narod” (Kronika u arhivu Karmela, 24. XII. 1939).

Tako je započeo svoj život na hrvatskom tlu naš Karmel u Brezovici. Prvih pet godina sestre su živjele u „dvorcu”, koji je tada bio vlasništvo Zagrebačke nadbiskupije, da bi 14. travnja 1944, posred ratnog vihora, preselile u novu kuću blizu „dvorca”,izgrađenu za njih. Značajno je zatvaranje klauzure Karmela pri kojemu je nadbiskup Alojzije izjavio: „Kad zatvorim klauzuru Karmela, bit će za mene najsretniji dan. Ali hoću uzoran Karmel ili nikakav!” (U arhivu samostana, god. 1944).

Sam je slavio prvu Euharistiju sa sestrama, u novoj crkvi, koja je bila podignuta zajedno sa samostanom, u čast Majke i Kraljice Karmela. Očinskom ljubavlju i velikim zalaganjem bdio je nad  duhovnom i materijalnom izgradnjom Karmela, jer je želio da Karmel bude oaza molitve, žrtve i ljubavi za svećenike i hrvatski narod.

Često je svraćao u Karmel, čak i svaki dan. Subotom bi pred izloženim Svetootajstvom molio sa sestrama svetu Krunicu od 15 otajstava i održao kratki blagoslov. Karmelske blagdane redovito bi slavio sa sestrama, a napose blagdane Majke Božje. Od vremena do vremena, Nadbiskup, čovjek molitve i meditacije, povlačio se u Karmel, osobito prije važnijih odluka i nastupa, da mu se kroz molitvu i sabranost duša otvori Božjem svjetlu i ljubavi. Zdušno se zanimao i zalagao za molitveni život sestara i često o tome s njima razgovarao. Znao im je izlagati kolike su i kako velike potrebe Crkve i naše nadbiskupije i preporučivao ih je u molitve sestara. Tom prilikom sestrama je ponavljao riječi njihove duhovne Majke sv. Terezije Avilske: „Molitva su otvorena vrata na koja Bog dijeli svoje milosti: Ako zatvorimo ova vrata, ne znam gdje će Bog dijeliti ove milosti.” (Prema kronici samostana Karmel Brezovica).

Ovdje valja spomenuti da je Nadbiskup smjestio u brezovički „dvorac” godine 1941. oko 80 napuštene djece svake vjere i nacionalnosti, o kojima su se brinule sestre Naše Gospe iz Zagreba. Mališi su ga brzo zavoljeli, i čim bi opazili da je došao, odmah bi se sjatili oko njega. On im je uvijek nešto donio i na razne načine očitovao im svoju ljubav i naklonost. Ako ne bi baš ništa imao, znao je doći do sestara i moliti kocke šećera za tu dragu djecu. Osobito za malu „šnjoficu”, djevojčicu od pet godina, koja je znala sve džepove pretražiti dok nije našla svoj dio bombona. Čim je ugledala Nadbiskupa, odmah mu je potrčala u susret i povikala: „Povišeni, ja sam za Tebe mela dvorište, daj mi bombona!“

Takvi susreti bili su dosta fizički naporni, jer su se djeca penjala po Nadbiskupu, vukla ga i potezala amo i tamo. A on u svojoj dobroti i ljubavi dopuštao. Znao je dobro Isusove riječi upućene apostolima: „Pustite dječicu neka dolaze k meni, ne priječite im, jer takvih je Kraljevstvo Božje…” (Mk 10, 14).

Često se s djecom igrao i obilazio livade skupljajući hrušteve za samostanske patke. Uvijek je za njih imao i vremena i srca.

A Gospodin je trajno ugrađivao u temelje male karmelske obitelji čvrste i srčane duše koje su spremno sve napuštale i u tišini Karmela osluškivale njegovu Riječ, stajale pred Njegovim Licem i vapile za Božje milosrđe i za duhovni preporod svoga naroda.

Ona koja je na poseban način povjerovala toj Božjoj ljubavi i zasvjedočila tu srčanost i hrabrost, bila je suutemeljiteljica brezovičkog Karmela i prva njegova poglavarica, Majka Regina Terezija. Svoj karmelski put započela je u vrlo uzornom i lijepom Karmelu, podno padina Tirola, u Innsbrucku.

Odlikovala se velikom gorljivošću i ljubavlju prema Kristu Gospodinu i njegovoj Bezgrešnoj Majci Mariji. Živjela je život molitve u jednostavnosti i radosti srca, bogata darovima Duha, napose mudrošću, oštroumnošću, savjetom i jakošću, a pod lozinkom: LJUBAV-VESELJE-LJUBAV; Moj cilj je Bog – za tim idem; moj svršetak je Bog – tomu se radujem.

Nakon 12 godina tako intenzivnog duhovnog života u tišini Karmela, vraća se u domovinu 24. svibnja 1939. na poziv zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca i zajedno s njim osniva prvi Karmel bosonogih karmelićanki u Brezovici, na jugoistočnom dijelu Zagreba, oko 15 km udaljeno od samoga centra grada. Ugradila je oduševljeno svoj život i svoje patnje, kao i radosti, u temelje našeg Karmela.

Kroz više od 45 godina bila je goruća baklja vjere i pouzdanja u Božju Providnost, kao i snažnog predanja u volju Božju, žarka moliteljica; žena jaka duha i srca, čiju hrabrost nije slomila ni njemačka vojska, koja je nastojala za vrijeme II. svjetskog rata provaliti u Karmel i zauzeti ga, a sestre raspršiti.

Nadbiskup Stepinac brzo je uočio njezine vrline duha i srca te je imenovao za poglavaricu Karmela. Želio je da sestre odgaja u duhu i karizmi Karmela prilagođujući ga hrvatskom mentalitetu. Majka Regina Terezija je oko toga nastojala sve do kraja života, a svojom vedrinom i strpljivošću brzo je stekla naklonost i Crkve i našeg naroda.

O tome nam govore i brojni prijatelji Karmela, koji, i nakon njezina odlaska u vječnost 22. lipnja 1984, traže duhovnu pomoć Karmela i podržavaju nas svojom materijalnom pomoću.

Izvor: Glasnik Postulature „Blaženi Alojzije Stepinac“, God. 1 (1994.), Zagreb, str. 16-18.

Zagrebačka nadbiskupija | Bitno.net