Nikola Šop jedan je od pjesnika kojeg je teško strpati u neki kalup. Kada govorimo o njemu kao o pjesniku religioznog nadahnuća, jasno nam je da nije priprosti nabožnjak, niti je kako su mnogi učitavali pjesnik adogmatske duhovnosti. Šop je prije svega bio čovjek oblikovan franjevačkim i pučkim naslijeđem svoje rodne Bosne. Krotkost, blagost i djetinje čuđenje pred svijetom prožima njegovo predratno pjesništvo, a figura Isusa Krista zauzima središnje mjesto. Šopovo čitanje Krista zanimljivo je jer izbjegava nabožni kič s jedne strane, dok s druge strane ne razvodnjava Njegov lik na prikaz humanističkog ideala. To postaje odmah jasno pri iščitavanju njegovih stihova koji su bajkovito i mitopejski sastavljeni, prizivajući stalno motive njegova odrastanja – staru idilu bosanskoga sela uklopljenu s franjevačkim duhom. Druga bitna odrednica Šopa i njegove poetike bila je život na društvenoj i ekonomskoj margini. Šop je vrlo rano postao siroče, te je već od tog trenutka bio prisiljen uzdržavati se teškim sitnim poslovima. Financijske turbulencije pratile su ga praktički čitav život, a fizička bolest koja ga je postupno prikovala za postelju te društvena i književna marginalizacija stvorile su od Šopa trajnog patnika koji je usprkos svemu poput janjeta prihvaćao sve što ga je čekalo. Uslijed svih poteškoća Šop nije postao psovač. Dapače, njegova duhovnost i pogled na svijet poprimili su dubinu i istančanost koja se jasno ogleda u njegovu književnom radu. To životno iskustvo odrazilo se i na Šopovo kristološko promišljanje, koje se nije moglo zadovoljiti običnim pobožnim slikama. Šop je od rane mladosti Krista shvaćao kao intimnog prijatelja, i Krist je jedino kao intimni prijatelj mogao odgovoriti na pitanje patnje u svijetu.

Krista u Šopovu opusu nalazimo već u zbirci Pjesme siromašnog sina (1926.), konkretnije u pjesmi Žudnje za dobrim pastirom, u kojoj lirski subjekt čezne za božanskim pastirom koji će u svijet vratiti blagost i spokoj što ga je industrijska revolucija poremetila. Kako je Šopov opus napredovao, lik Isusa Krista počeo se konkretizirati, i svoj potpuni izričaj nalazi u zbirci Isus i moja sjena (1934.), odnosno u ciklusu S mojim Isusom. U tom ciklusu pratimo svojevrsno moderno utjelovljenje Isusa Krista među odbačene ljude svijeta, a pjesnik poput Danteova Vergilija vodi Isusa kroz svijet koji je ostao lišen svog početnog dostojanstva i ljepote. Već sam u jednom tekstu ranije govorio podrobnije o ovom ciklusu[1], pa se neću previše zadržavati na detaljima. U njemu pratimo Krista koji dolazi na poziv odbačenog lirskog subjekta. On ga dalje provodi kroz svoj dom, domove i gostionice svojih supatnika te mu pokazuje teškoće i patnje s kojima se nose. To je uglavnom noćni svijet ljudi koji su uslijed napretka tehnologije i sve većeg jaza između siromašnih i bogatih postali bezlični i prepušteni svojoj bijedi. Krist u taj svijet ne ulazi kao instant rješenje, nego kao supatnik koji se zbližava s vodičem i njegovom braćom i sestrama. On postaje dionik njihovih patnji, te sam biva ranjen ljudskim stanjem, a svojom prisutnošću osvjetljava i otkupljuje inače tmurnu svakodnevicu. Kao i u evanđeoskom narativu, Krist ne ostaje dugo na svijetu, te na veliku žalost bijednog vodiča odlazi iz svijeta.

Bol tog rastanka izražena je u posljednjoj pjesmi ciklusa – Isus u svetohraništu. Pjesma je sastavljena u dva dijela. Prvi dio naslovljen je Sam:

Sad opet idem sam, ja mali prolaznik,

pod nakrivljenim šeširom ovim svijetom.

A ti si otišao, i tvoj dragi lik

sija se nevidljiv u hraništu svetom.

Zar si ti sad tamo, u onom hljebu bijelom.

U svetohraništu, pred kojim tinja luč.

Zar tamo, sa svojim srcem, dušom, svojim tijelom.

Zar je tu melem za moju dnevnu žuč.

Nedovršena posla, kad prođem kraj tvog stana,

u škrinji gdje se kriješ zlatom okovan.

Duša mi puna brige, srce mi puno rana,

probdjelo bi uza te vječnost, ko jedan dan.

Otkrivam ti sve, što u duši skrivam.

Zovem te da sa mnom teški dan podijeliš.

Dugo ti šapćem, žarko te prizivam.

A ti nevidljiv samo šutiš i samo se bijeliš.

I evo, sve češće ja zaboravljam

u prolazu da ti skinem kapu.

U kasnoj noći, kada se žurim sam,

sa svežnjem večere o štapu.

Šopov suvremenik Petar Grgec upravo ga je zbog ovih stihova optužio za svetogrđe. Na prvu ove stihove možemo čitati kao radikalnu sumnju u Kristovu prisutnost u euharistiji, ali kontekst pjesme tjera nas da malo razmislimo. Jasno je kako postoji jaz između Krista putnika i Krista u hostiji. Prvi je bio njegov suputnik ojađenim svijetom, a drugi sada sjaji netaknut u zlatnom svetohraništu. Svetohranište u ovom kontekstu nije više samo počasno mjesto za Krista Spasitelja, nego zlatna krletka u kojoj je odijeljen od ostatka svijeta. Kontrast i groteska siromašnog putnika i zlatnog nedodirljivog svetohraništa potpuno je jasna. Tako udaljen Isus, takav Isus koji je nedohvatnom gizdom i zlatom odvojen od svijeta sigurno ne može biti onaj koji može poviti bijednika na marginama. Drugi dio pjesme to vrlo jasno ilustrira. Stoga je znakovito naslovljen San:

Vratit ću se jednom svojoj maloj kući,

kad budu prošli mnogi dani.

Za stolom kasnim o tebi snivajući,

zaspat ću uz crni hljeb i svoj vrč zemljani.

Blizina hljeba u snu dočarat će meni

seoski put, koji vijuga kroz glog,

i oko njega pšenice šum sneni,

ugušen sitošću mirisa brašnenog.

U snu sav sretan i radostan u svemu,

zaželjeti ne ću ništa više:

samo da zagrlim hljeb crni i čujem u njemu

tvoje srce i tvoju dušu kako diše.

Šop ovdje nije zagovornik nekog panteizma ili osjećajne duhovnosti, nego onaj koji čezne za Isusom koji je blizu. Milost Euharistije neprocjenjivi je dar, ali ako Isusa ograničimo isključivo na blještavo svetohranište, mi pretvaramo našeg supatnika u običnog idola. Milost Euharistije upravo je u tome što Krist po njoj aktivnije ulazi u naš život i suobličuje ga sa sobom. Zato je ova pjesma tužaljka nad svijetom koji je potjerao Krista u zlatnu krletku, otuđivši ga od braće i sestara stvorova. Svesti ga na nabožnu sliku znači uskratiti Njegovu spasiteljsku moć, a njegova stvorenja lišiti njihova dostojanstva. Ovo je bila Šopova stvarnost prije kojih devedesetak godina, a u današnjem trenutku one još akutnije zvone.

Književnik i kritičar Željko Ivanković ustvrdio je u jednom svom izlaganju[2] kako je Crkva otkrila Kristova Šopa tek nakon Drugoga vatikanskog sabora. Bilo bi neutemeljeno reći da ga je takvog otkrila tek prije kojih šezdesetak godina, ali možemo ustvrditi kako ga je počela aktivnije naglašavati, te kako je Šop proročki pretpostavio ovaj novi naglasak u poslanju Crkve. Crkva posljednjih desetljeća intenzivno stavlja u fokus Krista koji korača prema marginama, prema najranjenijima, jer im je upravo On najpotrebniji. Suvremeno doba je u svom tehničkom usponu i moralnom propadanju lišilo lica i dostojanstva brojne ljude i stvorenja, i njima se ne može pristupiti parolama ili instant rješenjima. Njima treba trajniji lijek, i trajniji mir koji samo Isus svojom prisutnošću može donijeti. Ne traži se onaj koji će donijeti obilje, nego Onaj koji će obnoviti dostojanstvo i vratiti početnu ljepotu svega stvorenog. Na kraju krajeva u tom se sastoji i naše poslanje – u donošenja Krista među među one koji su od Njega otuđeni.

[1] Ivan Prskalo, Kakav je bio Isus Nikole Šopa?, https://heretica.com.hr/ivan-prskalo-kakav-je-bio-isus-nikole-sopa/, (15. 05. 2025.)

[2] Željko Ivanković, „Nikola Šop – Pjesnik Bosne (O šestotoj obljetnici njegova Jajca)”: u: Branimir Donat (prir.), Književna kritika o Nikoli Šopu, Dora Krupićeva – Hrvatsko kulturno društvo Napredak, Zagreb – Sarajevo, 2000., str. 404.