Da vam netko kaže da ispripovijedate cijelu radnju priče o Isusovome rođenju, to vam ne bi bio problem, zar ne? To nije trik-pitanje, jer bih rekla da svi tu priču veoma dobro znamo. No što ako razlog zašto je znamo tako dobro nije samo zato što smo je od malih nogu čuli mnogo puta? Što ako postoji neki drugi – dublji – razlog?

Što ako svaka od glavnih ličnosti priče o Isusovu rođenju predstavlja određene osobine našega srca? Što kada bismo u priči o Isusovu rođenju – u srcima onih o kojima čitamo – pronašli sebe na svojoj najdubljoj razini?

Kada pristupim svakome od glavnih likova pripovijesti o Božiću, vidim da se oni mogu izravno povezati s nečim u mojemu srcu. Mislim da isto vrijedi za svakoga od nas. Oni su bili obični ljudi koji su se zatekli u neobičnim situacijama. Način na koji su reagirali pokazuje nam istinu u njihovim srcima, a pokazuje i nama istinu u našim srcima.

Kako bih to objasnila, pristupit ću štalici izvana i nastaviti prema unutra. Pristupit ću svakome od sedmero ljudi u priči o Isusovome rođenju, a svatko o njih naučio me je nečemu dubokome o meni samoj.

7. Herod: Dio mene koji ne želi drugoga kralja

Foto: Giotto, Pokolj nevine dječice, 1304./Wikipedia

Herod je dio mene koji ne želi drugoga kralja, koji se ne želi pokloniti pred ičime što nisam ja sama. Tim dijelom mene posve vlada moj strah, strah da nisam dovoljna. Taj se strah pretvara u oholost, kako bih dokazala da sam ja sama dovoljna, a ne da sam dovoljna onda kada me nadopunja Krist. Herod je dio mene koji će braniti svoje kraljevstvo na sve moguće načine (Mt 2,16), dio mene koji ignorira želju mojega srca da štuje Boga koji me je stvorio, i umjesto toga okreće se drugim idolima i ovisnostima kako bi moj ego bio zadovoljan. To je dio mene koji prezire poziv „da budemo poput djece”. To je dio mene koji želi neograničenu moć.

6. Herodovi savjetnici: Moje znanje o Bogu koje ignoriram

Foto: Imdb

Evanđelje po Mateju (Mt 2,3) govori nam da je „sav Jeruzalem” – a ne samo Herod – bio uznemiren viješću da će se roditi kralj židovski. Herod je okupio velike svećenike i narodne književnike oko sebe. Oni su mu mogli točno reći sve o proroštvu o vođi Jude. Imali su znanje o Bogu i o djetetu koje će se roditi. Ali gdje su bili kada je Herod naredio da se pobiju svi dječaci od dvije godine pa naniže? Jesu li ga pokušali zaustaviti? Herodovi savjetnici dio su mojega srca koji ima znanje o Bogu, ali to ne nadopunjuje ljubavlju, jednostavno to ignorira, ili što je još gore, dopušta zlu da vlada.  To je dio mojega srca kojim posve vlada strah, i koji ne čini ništa kako bi umanjio patnju ili strah drugih. Možda nam zato Isus u evanđeljima toliko puta kaže „ne bojte se” –jer zna u kolikoj mjeri grijeh proizlazi iz straha.

5. Tri kralja: Moje najdublje želje

Foto: Gerard David, “Klanjanje magima”, 1515./Wikipedia

Kada razmišljam o Tri kralja (ponekad zvanima i mudracima) iz Evanđelja i tradicije, razmišljam o izraženome smislu za pustolovinu. Ti ljudi i njihovo putovanje dio su mojega srca koji zna da sam stvorena za nešto više, i koji čezne za pustolovinom u kojoj će otkriti što je to.

Iako su oni bili stranci iz daleke, neimenovane zemlje, nisu bili zadovoljni dok nisu pošli slijediti svoje najdublje čežnje, a sve kako bipronašli dijete koje će biti kralj židovski (Mt 2,2). Koliko li su samo morali otići daleko, onkraj sebe! Dalje od svoje zemlje, svoje kulture, a vjerojatno i od svoje religije. No u njihovim se srcima nešto probudilo, i oni to nisu mogli ignorirati. Koliko često i mi osjetimo da se u našim srcima nešto budi, neutaživa žeđ za više, za nečim onkraj nas? Mi znamo da smo stvoreni za više od onoga što imamo, i zato i dalje to tražimo u sebi samima. Kao što je napisao C. S. Lewis: „[…] ukoliko osjećam neku čežnju koju na ovome svijetu ne može zadovoljiti nijedno iskustvo, najvjerojatnije sam stvoren za drugi svijet.” (Iz knjige „Kršćanstvo nije iluzija”, Verbum, Split 2009.)

Mudraci su to prepoznali, a i mi to prepoznajemo u sebi samima, u željama svojega srca koje se ne mogu do kraja ispuniti. I samo značenje glagola “željeti” povezano je sa zvijezdama (eng. desire, lat. sidereus – nalik zvijezdama, povezan sa zvijezdama, op. prev.). Poput Tri mudraca, i mi ćemo slijediti tu zvijezdu – tu želju – gdje god nas ona odvela. Možda mudraci predstavljaju i one trenutke prave radosti u našem životu, trenutke kada smo prepoznali koliko nam je Bog blizu, onda kada nas Bog povede u pustolovinu veću od svih naših snova, kada nam Bog pokaže ono za čime čeznemo, i dopušta nam kleknuti pred njim, vrlo blizu.

Možda se taj element u našim srcima može najbolje sažeti prelijepim citatom pape Ivana Pavla II. na Svjetskom danu mladih 2000. godine:

„Isus je taj koga tražite kada sanjate o sreći… On je ljepota koja vas toliko privlači. On je taj koji je u vama izazvao tu žeđ za puninom, koja vam ne dopušta da se pomirite s kompromisom… On je taj koji je u vama probudio želju da učinite nešto veliko sa svojim životom, volju da slijedite ideal, odbijanje da dopustite sebi da vas uništi osrednjost…”

4. Pastiri: Moje siromaštvo

Foto: Shutterstock.com

Ako Tri kralja predstavljaju snažni, neobuzdani smisao za pustolovinu u mojemu srcu, onda su pastiri ona siromašna strana te želje. Pastiri predstavljaju siromaštvo mojega srca. „A u tom kraju bijahu pastiri: pod vedrim su nebom čuvali noćnu stražu kod svojih stada.” (Mt 2,8) Razmotrimo ponovno tko su bili pastiri. Najvjerojatnije su to bili siromašni ljudi, koji možda nisu mogli prehraniti svoju djecu, robovi bilo kojemu mučnome poslu što su ga mogli pronaći. Živjeli su u zemlji koju je zaposjeo brutalni, neprijateljski osvajač. Njihova vjerovanja i običaji jedva su se tolerirali. Bili su to ugnjeteni ljudi, i nisu im bili nepoznati nasilje, nepravda i okrutnosti prirodnoga i životinjskoga svijeta što su ga nadgledali. Nije im bila nepoznata noć, niti išta što se događa u tami.

No u isto vrijeme znali su i kako biti brižni, kako poći za izgubljenim janjetom, kako držati svoje stado na okupu, sigurno od grabežljivaca koji mogu proždrijeti njihova stada. Pastiri su bili ti koji su „pohitili” (Mt 2,16) prema jaslama kada su ih posjetili anđeli. Oni su bili ti koji su Mariji i Josipu rekli što su čuli o spasitelju koji se rodio, „zadivljujući” svakoga tko je čuo to što su imali za reći. Oni su doista bili utjelovljenje Blaženstava: krotki koji baštine zemlju, oni koji gladuju i žeđaju za pravednošću.

Pastiri su dio mene koji prepoznaje moje siromaštvo, i to da je moje srce zaposjednuto grijehom, i da ja mogu biti rob brutalnosti grijeha drugih, koja nedopušteno ulazi u svetu zemlju mojega srca. To je dio mene koji se čezne vratiti kući, primiti milost koja me poziva da izađem iz noćnih sjenki i uđem u toplinu štalice. To je dio mene koji predaje sve što imam (a to nije mnogo), koji daje ono najbolje od mene – moje želje, sve one prigode kada se trudim učiniti pravu stvar. To je dio mene koji sve polaže na nadu, koji žuri u noć, da potraži mojega Boga. To je dio mene koji zna i vjeruje da Bog može moju prazninu ispuniti nečime što svijet ne može dati. To je dio mene koji zna da na kraju krajeva moje siromaštvo nije važno: radost susreta s Bogom bogatstvo je neopisivo veće od svega što bih se ikada mogla nadati da ću imati.

3. Josip: Hrabrost i snaga

Foto: Flickr.com

Mislim da su najgori trenuci u životu oni kada se dogodi nešto tako užasno da vam se čini kao da vam izmiče tlo pod nogama, i da je karta vašega života, koju ste vrlo jasno vidjeli pred sobom, potrgana. Čovjek je tada – pored svega drugoga trpljenja što ga možda u tome trenutku proživljava – dezorijentiran. Pitam se je li se Josip tako osjećao kada je čuo vijest o Marijinoj trudnoći. Istina, anđeo ga je ohrabrivao, ali svetome Josipu vjerojatno je trebalo mnogo više hrabrosti i snage nego što mi to možemo zamisliti. Možda je to značilo svakodnevno iznova učiti kako svoju volju usklađivati s Očevom.

Josip je dio mojega srca koji kaže: Da, Bože, pouzdat ću se u Tebe, i prihvatit ću nešto što nije moje, i pokazat ću pravu ljubav tako što ću ono što je najbolje za drugu osobu staviti iznad onoga što ja želim. Josip je dio mojega srca koji prihvaća da je Božji plan bolji od mojega, dio mojega srca koji priznaje da čak i onda kada se osjećam poput stranca u vlastitome životu i dalje mogu vjerovati da Bog drži moj život u svojim brižnim rukama.

Josip je dio mojega srca koji čini što je ispravno, jednostavno zato jer je ispravno, i tu ispravnost pokazuje s ljubavlju i brižnošću. On je dio mojega srca koji je skrbnik svih planova za moj život koji dolaze od Boga, a ne od mene, pred kojima ne uzmičem, znajući da strah ne dolazi od Boga i da se ne trebam bojati onoga što mi Bog daje.

2. Marija: Moje srce ondje gdje je najdublje i najčistije

Foto: Shutterstock

Marija je dio mene koji mirno sjedi pred Ocem, znajući da pred Njim ne trebam ništa skrivati.  Ona je dio mojega srca koji otvoreno vjeruje Bogu, znajući da je On dobar i da je sve što on od mene traži dobro. Ona je dio mojega srca koji zna da je Bog Bog, da nisam ja Bog. No ona je i dio mojega srca koji zna da me određuje moje mjesto kao sina ili kćeri Kralja, i da sam „odjevena  […] snagom i dostojanstvom” (Izr 31,25), i da sva moja djela i odabiri u životu proistječu iz te određenosti.

Ona je dio mojega srca koji poznaje Božji dar slobodne volje, i ona je dio mojega srca koji zna da u poslušnosti punoj pouzdanja otkrivamo prave sebe i pravu sreću.

1. Krist: Želja mojega srca

Foto: Shutterstock

Svaka od tih ličnosti se na različite načine i različitim intenzitetom izravno susrela s djetetom u jaslama. Svi smo mi okupljeni oko Njega u štalici, i On nam postavlja najveći izazov u našemu životu: usuđujemo li se upoznati Ga, usuđujemo li se odgovoriti tome tko On jest? Usuđujemo li se osluškivati Njegov poziv u najtišim predjelima svojega srca, ondje gdje se ništa drugo ne usuđuje ući? Više od svega, usuđujemo li se dovoljno smiriti da sjedimo u Njegovoj prisutnosti i osjetimo Njegov mir?

Svima se nama postavlja to pitanje. Svaka ličnost imala je slobodnu volju da izabere kako će odgovoriti. Mi nismo pozvani nasilu se provlačiti kroz uska vrata štalice. Pozvani smo jednostavno odložiti svoje terete pred ulazom. Ima prostora za svaki od naših likova – bilo da odgovaramo sa žarom velike pustolovine, ili nasumičnim, iscrpljenim posrtanjem nekoga tko je jedva stigao na vrijeme. Ima prostora za nas, bilo da zbacimo svoje krune čim prvi put čujemo za Njega, ili da ih odbacimo onda kada se naš pogled susretne s pogledom Njegove majke dok prilazimo njezinome Djetetu. Najvažnija stvar je prići jaslicama otvorena srca. Bog će učiniti sve ostalo.

Izvor: Catholic Link | Prijevod: Ana Naletilić

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja prava. Sva prava pridržana.