U prvoj knjizi Svetoga pisma, Knjizi Postanka, piše: ,,I reče Bog: ‘Načinimo čovjeka na svoju sliku, sebi slična, da bude gospodar ribama morskim, pticama nebeskim i stoci – svoj zemlji – i svim gmizavcima što puze po zemlji!’ Na svoju sliku stvori Bog čovjeka, na sliku Božju on ga stvori, muško i žensko stvori ih” (Post 1,26-27).

Prema ovim biblijskim riječima čovjek je slika Božja. Ove su riječi izrečene prije bilo čega što je rečeno o čovjeku i tvore normativni temelj nauka Svetoga pisma o čovjeku. Ove su riječi utkane u svaku izjavu o čovjeku igdje izgovorenu.

Što to znači? Može li konačno biće nalikovati Bogu?

Očito je ovdje riječ o nečem otajstvenom jer će se upravo u toj istoj točki kasnije pojaviti kušnja. Ona će čovjekovu želju da bude slikom Božjom izokrenuti u želju da mu postane jednakim. Što dakle podrazumijeva sličnost?

Jedna stvar može biti replika druge. Primjerice, netko kaže stolaru da mu izradi stol koji će izgledati slično kao onaj koji mu pokazuje. To bi bila jednostavna sličnost, odnosno kopija. Postoji pak i sličnost živih bića. Tako, primjerice, možemo reći da je dijete slika svojih roditelja: dijete ima osobine koje imaju i njegovi roditelji, one su mu prenesene i postale su dio njegove osobnost. Što je sa sličnošću s Bogom?

Bog je apsolutan, on je bitak, bit, život, istina, blaženstvo. On biva na način koji nadilazi svako razmišljanje i kazivanje. Kako onda čovjek, koji je stvoren i konačan, može biti slika te veličine?

A ipak je to tako jer Bog tako kaže. On čak kaže da ljudska bit leži u toj sličnosti.

Ovdje ne može biti govora o imitaciji jer se Boga ne može kopirati. Odgovoru se približavamo ako pođemo od onoga što smo primijetili u odnosu roditelja i djeteta. Kod njih se ne radi o kopiji, već o prijenosu. Karakteristične osobine roditelja prenose se na biće djeteta i tako se ponovno rađaju kao njegova vlastita osobnost.

Korak dalje moglo bi nas odvesti sljedeće razmatranje. Promotrimo li čovjekovo lice, vidjet ćemo što se događa u njegovoj duši i što ga prožima: poštovanje, naklonost, mržnja, strah. Dušu samu po sebi ne možemo vidjeti jer je ona duh. Ali ona se ipak prenosi na tijelo i u njemu postaje vidljivom. Ljudsko tijelo – oblik, lice, mimika, gestikuliranje – pojava je duševne stvarnosti, a to pak znači da je tijelo, u svoj svojoj različitosti od duše, njoj ipak slično.

Ovako bismo mogli nastaviti dalje, no već smo se dovoljno približili onom o čemu ovdje promišljamo; onom neshvatljivom, što je ključno za naše biće; onom čemu se moramo približavati s drhtanjem, ali i s pouzdanjem: Bog beskonačnu puninu i savršenu jednostavnost slike vlastitoga bića prenosi u konačnost i slabost bića koje je stvorio. Ako je tome tako, to znači da ta sličnost prožima čitavo ljudsko postojanje i da je ta sličnost toliko zbiljska koliko i otajstvena. Ona je temeljna forma onoga ljudskog, temeljni pojam iz kojega se sve može razumjeti.

Gornji tekst je izvadak iz knjige “Prihvaćanje samoga sebe”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.