Kad bi u ono vrijeme netko u Kafarnaumu ili Jeruzalemu pitao Gospodina: Tko si ti? Tko su tvoji roditelji? Iz kojeg roda dolaziš? – On bi mogao odgovoriti onako kako je zapisano u osmoj glavi Ivanova Evanđelja: “Prije negoli Abraham posta, Ja jesam!” (Iv 8,58). A mogao bi odgovoriti i riječima iz druge glave Lukina Evanđelja gdje je rečeno da Mesija potječe “iz doma i loze Davidove” (Lk 2, 4)… Kako ustvari započinju u Evanđeljima izvješća o životu Isusa iz Nazareta koji je Krist, Pomazanik?

Ivan traži izvor u otajstvu Božjega života. Njegovo Evanđelje počinje riječima: ”U početku bijaše riječ i Riječ bijaše u Boga i Riječ bi­jaše Bog. Ona bijaše u početku u Boga. Sve postade po njoj i bez nje ne postade ništa… Svjetlo istinsko koje prosvjetljuje svakog čovjeka dođe na svijet; bijaše na svijetu i svijet po njemu posta i svijet ga ne upozna… I Riječ tijelom postade i nastani se među nama i vidjesmo slavu njegovu – slavu koju ima kao Jedinorođenac od Oca – pun milosti i istine” (Iv 1, 1-14). Izvor se, dakle, nalazi u Bogu. Bog je beskonačno živi Bog. Ali Bog postoji i živi drugačije od čovjeka. Objava nam govori kako ne po­stoji samo jedan jedini Bog, kao što se uobičajilo vjerovati u postkršćanskom židovstvu, u islamu i općenito posvuda u novovjekovnoj svijesti. Bog Objave ostaje u onom otajstvu koje Crkva izražava učenjem o Troj­stvu osoba i jedinstvu života. U tom otajstvu traži Ivan korijene Isusova života na zemlji: u Drugoj najsvetijoj Osobi, u Logosu, u Riječi po kojoj Bog, Onaj koji govori, objavljuje puninu svog postojanja. Objavitelj i onaj koga objavljuje ne mogu jedan bez drugoga i jedno su u ljubavi Duha Svetoga. Drugo obličje Boga kojemu se ovdje daje ime “Riječ”, nazivamo i “Sinom”, jer on objavljuje i govori o svome Ocu; a Duh Sve­ti nosi u Gospodinovim oproštajnim govorima simpatično ime “Tješitelj” i “Odvjetnik”, koji čini da Isusova braća i sestre nakon njegova odlaska “ne ostanu kao siročad”. Od tog nebeskog Oca, snagom Duha Svetoga, dođe Spasitelj k nama.

Božji Sin posta čovjekom. On nije tek sišao u nekog čovjeka, da bi se u njemu nastanio, već je postao čovjekom. Stvarno “postao”, u to nema nikakve sumnje; time se nipošto ne želi kazati da je on zazirao od niskosti tijela, te se povezao samo s unutrašnjošću jedne posvećene duše, ili s uzvišenošću jednog izabranog duha; Ivan to strogo naglašava: On je “tijelom (mesom) postao”.

Povijest i sudbina ne nastaju isključivo u duhu, već ponajprije u tije­lu; toj istini morat ćemo se često vraćati. Međutim, Bog je došao u Spasi­telju, da bi u njemu imao i povijest i sudbinu. On je došao k nama putem utjelovljenja, utemeljivši novu povijest. Sve ranije događanje Bog je odredio tako da se ono zbivalo “prije rođenja našega Gospodina Isusa Krista”, da je na to rođenje čekalo i pripremalo ga. A sve ono što slijedi poslije tog događaja odredio je tako da će se prosuđivati po prihvaćanju ili odbacivanju njegova utjelovljenja. On je “boravio među nama” – točnije prevedeno: “On je među nama imao svoj šator”. Međutim, šator Logosa bilo je njegovo tijelo; sveti šator Boga među ljudima; zadužbina među nama; hram na kojega je Isus mislio kad je odgovarao farizejima: ”Razvalite ovaj hram i ja ću ga u tri dana podići” (Iv 2,19).

Između vječnog početka i utjelovljenja Boga u vremenu leži tajna čovjekova postojanja. Strogo uzevši, ta se činjenica svom metafizičkom snagom nameće kod Ivana. Kod njega nema one ljubazne punine likova, unutarnjeg događanja koje Lukinu poruku čini tako bogatom i raskoš­nom. Sve se svodi na ono krajnje, istovremeno silno i jednostavno: na Logos, na tijelo, na korak u svijet; na vječno porijeklo, na dokučivu ze­maljsku stvarnost, na tajnu jedinstva.

Sasvim drukčije izgleda početak Kristova bivanja na zemlji u Matejevu, Markovu i Lukinu Evanđelju.

Marko uopće ne govori o utjelovljenju. Prvih osam redaka govo­re o preteči; a potom odmah nastavlja: ”Onih dana dođe Isus iz Nazareta galilejskoga i primi u Jordanu krštenje od Ivana” (Mk 1,9). Matej i Luka navode Isusovo rodoslovlje: put jednog naraštaja kroz povijest.

Kod Mateja se to rodoslovlje nalazi na početku Evanđelja. Ono počinje s Abrahamom, ide preko Davida i niza judejskih kraljeva do Jo­sipa, “muža Marijina, od koje se rodio Isus koji se zove Krist” (Mt 1,16). Kod Luke se rodoslovlje nalazi u trećoj glavi, nakon izvješća o Isusovu krštenju. ”Kad je Isus nastupio, bilo mu je oko trideset godina. Bijaše – kako se smatralo – sin Josipov, Elijev, Matanov, Levijev” i tako dalje, kroz čitav niz imena, o čijim nositeljima ništa pobliže ne znamo, sve do Davida; zatim preko njegovih predšasnika do Jude, Jakova, Izaka, Abrahama, te preko slavnih imena iz pretpovijesnih vremena, kao što su Noa, Lamek, Henok, sve do Adama “kojega je Bog stvorio” (Lk, 23-38).

Pitamo se kako su mogla nastati dva tako različita rodoslovlja: neki misle da prvo rodoslovlje pripada zakonu, dakle Josipu koji je po zakonu bio Isusov otac. A drugo rodoslovlje bilo bi rodoslovlje krvi, koje pripada Mariji; budući da se žensko ime po starozavjetnom pravu nije smjelo navoditi u rodoslovlju, to je ime zamijenjeno Josipovim imenom. Tome val­ja dodati i gledište o leviratu ili braku s djevicom, prema kojemu se neoženjeni muškarac mora oženiti udovicom svoga brata, ukoliko je ovaj umro bez djece, te prvo dijete pripada rodoslovlju umrloga, a ostala djeca ostaju u rodoslovlju tjelesnog oca. Zbog različitih gledišta navedene su i različite vrste rodoslovlja. Činjenica da se Marijino rodoslovlje nalazi upravo kod Luke, mogla bi njegovo značenje učiniti osobito vjerojatnim, jer upravo je on taj koji nam je prikazao majku Gospodina. No ovdje se ne želimo dalje baviti ovim zamršenim pitanjima.

Čovjek se može uistinu zamisliti nad redoslijedom imena u dotičnim popisima naraštaja. Bez obzira na dostojanstvo koje im pripa­da po Riječi Božjoj, ta imena posjeduju i sama po sebi veliku vjerojatnost. Nekoć su stari narodi imali vrlo pouzdano pamćenje. S vremenom su rodoslovlja ranijih naraštaja bila pohranjivana u hramskim arhivima, što znamo iz zapisa da je Herod takve isprave naredio uništiti, jer je bio skorojević te je ponosu starih obitelji htio oduzeti mogućnost da se uspoređuju s njime.

Koliko nam već ta imena govore! U njima izranjaju najprije, tije­kom dugih tamnih stoljeća naovamo, likovi iz prapovijesti: Adam, ispunjen nostalgijom za izgubljenim blaženstvom raja; Set koji mu se rodio, pošto je Kain ubio brata Abela; Henoh, o kojemu je napisano kako je živio bogougodnim životom i kako je bio prije vremena uzne­sen… Tu je zatim prastari Metuzalem; pa Noa, okružen zastrašujućim šumom potopa… I tako redom jedan iza drugoga, na putu kroz tisućljeća, od raja zemaljskoga do čovjeka, kojega je Bog pozvao iz zavičaja i doma očinskoga da bi s njime sklopio svoj savez: do Abrahama koji je “vjerovao” i koji se očitovao “Božjim prijateljem”; do Izaka, sina koje­ga je dobio na dar kao čudo i kojega je bio spreman žrtvovati; do Jakova, unuka koji se borio s anđelom Božjim – ti likovi utjelovljuju ono najjače u Starome zavjetu: ovozemaljski živjeti, a ipak hodati pred Bogom. Oni su građeni od najčvršće zemaljske stvarnosti, najpovezaniji sa svim stvarima ljudskog života; međutim, njima je Bog tako blizak, on je u nji­hovom postojanju i govoru, u njihovim dobrim i lošim djelima tako očit da su oni doista stvarna objava… Jakovljev sin Juda vodi rodoslovlje preko Peresa, Jišaja, dalje do kralja Davida. S njime započinje velika po­vijest naroda. Najprije beskonačne borbe; potom duge godine vladavine mira pod Salomonom. Ali već u njegovoj starosti kraljevstvo je postalo nevjerno. Ono nastavlja putem koji vodi u sve veću tminu; katkad pridignuto, zatim opet poraženo; nastavlja putem ratova, nevolja, provala i grozota, do razaranja kraljevstva i “odvođenja u Babilon”.

Tamo se izgubio sjaj naraštaja. Od tog vremena živi se oskudno i s tamom pred očima. “Josip, muž Marijin” bio je drvodjelja i tako siromašan da nije mogao prinijeti kao žrtvu čišćenja janje, već samo “dvije grli­ce ili dva golubića” (Lk 2, 24).

Čitava povijest Božjeg naroda proizlazi iz ovih imena. Međutim, proizlazi i iz imena koja su precrtana, te se ovdje ne navode, i ta imena govore nam o Ahabu i dvojici njegovih nasljednika koji su izbrisani iz redoslijeda, budući da je prorok izrekao nad njima prokletstvo.

Neka imena posebno nas navode na razmišljanje. To su prije sve­ga ženska imena koja se spominju u usputnim napomenama – a navo­de se, kako kažu neki tumači, zato da se Židovima koji imaju nešto protiv majke Gospodina Isusa zatvore usta sramotom njihova kral­jevskog doma.

Ostavimo po strani Rutu, baku Davidovu. Zakonski čistom Židovu ona znači mrlju na vladarskom naraštaju, budući da je bila Moapka, te je s njezine strane David u svojim venama imao stranu, Zakonom zabran­jenu krv; međutim, nama je njezino biće iz malene knjižice, koja nosi njezino ime, vrlo živo pred očima…

No, o Judi, najstarijem sinu Jakovljevu, stoji u Knjizi Postanka, da je “imao s Tamarom blizance Peresa i Zeraha”. Tamara je bila njegova vlastita snaha. Najprije žena njegova najstarijeg sina koji je rano umro; nakon toga je, po Zakonu, pripala nje­govu bratu Onanu koji, “znajući da se sjeme neće računati kao njegovo, ispuštaše ga na zemlju kad god bi prišao bratovoj udovici, tako da ne dade potomstva svome bratu. To uvrijedi Boga, pa i Onan umre. Sada joj Juda uskrati trećeg sina u strahu da i njega ne izgubi. Zbog toga navuče Tamara jednog dana bludničku koprenu i zamota se i čekaše na samotnom raskrižju svog svekra koji je krenuo u Timnu da striže svoje ovce. Blizanci Pereš i Zerah bijahu njihova djeca; i Pereš je vodio rodoslovno stablo dalje (Post 38)… O Salomonu se zna da je imao Boaza s Rahabom koja je u svojoj kući u Jerihonu sakrila Jošuine uhode; i ona bijaše poganka poput Rute; “gostioničarka” ili “bludnica” – te su riječi u Starom zavjetu bile sinonimi (Još 2)…

I opet: ”Kralj David imao je Salomona sa ženom koja je pripadala Uriji Hetitu”. David je bio čov­jek kraljevskoga roda. Slava izabranika krila se u njemu od najranije mladosti. Bio je ispunjen Božjim Duhom, pjesnik i prorok. Višegodiš­njim ratovanjem udario je temelje kraljevstvu Izraela. Posjedovao je veličinu i strastvenost borca; bio je dobroćudan, ali i grub i nepoštedan, kad je to smatrao potrebnim. Međutim, loša mrlja na njegovoj časti bijaše ime Bat-Šebe, supruge jednog njegova časnika, Urije Hetita, čestita i vjerna čovjeka. Dok se on nalazio na bojnom polju, David obeščasti njegov brak. Uria se vratio da ga izvijesti o stanju borbe za grad Rabu; kralju ne bijaše svejedno i pokušao je nedostojnim lukav­stvima prekriti ono što se dogodilo. Međutim, nikakva mu lukavstva nisu pomogla, te on ujutro napisa pismo Joabu i posla ga po Uriji. A u tom pismu pisao je ovako: “Postavite Uriju naprijed, gdje je najžešći boj, pa uzmaknite iza njega: neka bude pogođen i neka pogine!” Tako se i dogodilo, te David uzme njegovu ženu za svoju ženu. Prorok Natan objavi mu gnjev Božji; David je hodao sav potišten; postio je i kajao se; morao je vidjeti kako mu dijete umire – potom “utješi svoju ženu Bat-Šebu. Dođe k njoj i leže s njom. Ona zatrudnje i rodi sina komu nadjenu ime Salomon” (2 Sam 11 i 12).

On je postao čovjekom poput nas, kaže Pavao u poslanici Hebrejima, u svemu nama sličan, osim u grijehu (Hebr 4,15). Ušavši u sve što se naziva čovještvom. Redoslijed imena rodoslovnog stabla otkriva nam što znači ući u povijest čovječanstva s njenom sudbinom i njenom kriv­njom. Od ničega nije bio suzdržan.

U dugim tihim godinama nazaretskog života Isus je zacijelo često razmišljao o svim tim imenima. I morao je itekako duboko osjećati što znači povijest čovječanstva! Sva veličina, sila, zamršenost, kukavnost, tmina i zlo, sve na čemu se temeljio njegov gubitak, sve što je navaljivalo da zauzme mjesto u njegovu srcu, da se nađe s njime i njegovim zagovo­rom pred Bogom.

Gornji tekst izvadak je iz knjige “Gospodin”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net.