Po radostima i kušnjama koje proizlaze iz njezina sjedinjenja s Isusom Marija nam otkriva da nas kušnja vjere i noć vjere, sve do potpuna osiromašenja, uzdižu do kušnje ljubavi, a to je kušnja otajstva samoga Boga.

Foto: Aleteia.org

Ljudski je život isprepleten kušnjama i radostima. Život Marije iz Nazareta nije izuzet iz te ljudske stvarnosti, iz te mijene mračnih i svijetlih razdoblja, dana i noći, radosti i kušnja.

Kada je pak riječ o Mariji, riječ je o „novomu vremenu“, tj. o „punini vremena“, o kojoj govori sveti Pavao:

A kada dođe punina vremena, odasla Bog Sina svoga: od žene bi rođen… da primimo posinstvo. A budući da ste sinovi, odasla Bog u srca vaša Duha Sina svoga koji kliče: „Abba! Oče!“ (Gal 4,4–6).

Od trenutka kada je Bog s nama ljudima i za nas ljude, sve postaje novo. Novo je vrijeme. Vrijeme postaje vrijeme spasenja.

Što se tiče kušnja, bitna kršćanska „novost“ je u tome da neiskušavani i nepromjenjivi Bog dolazi među nas, da Bog postaje čovjekom u Sinu koji biva kušan. Otkupiteljske kušnje Sina daju smisao svim kušnjama koje bez tih apsolutnih kušnja ne bi imale smisla. Ključna je pak kušnja sama smrt.

Ljudski život postaje nov zato što ljudske kušnje i radosti postaju kušnje i radosti spasenja budući da ih prožima otajstvo Krista, otajstvo Sina Božjega koji je uzeo na sebe našu ljudskost sa svim njezinim radostima i kušnjama da bi naša ljudskost postala život Očeva Sina.

Marijine kušnje kod Navještenja

Foto: Shutterstock

Strah pred objavom tko je ona

Kušnja je istinska kada je čovjek proživljava u svojoj osobnoj posebnosti. No tko je Marija? Marija je mlada Židovka koja živi u Galileji, u skrovitu selu, Nazaretu, u zemlji koju su zaposjele rimske snage, u vrijeme cara Augusta. Marija živi dakle u društveno-političkomu kontekstu točno opisanu u Evanđelju.

Koje je njezino osobno otajstvo? Ona je zaručena, voli Josipa koji je također iz Nazareta, ali ga još „ne pozna“ (u biblijskomu smislu). Njezina ljubav prema Josipu uranja u jednu drugu ljubav: ljubav prema Bogu za koga je potpuno otvorena. Ta potpuna otvorenost za Boga dolazi joj od Boga samoga u toj mjeri da je cijelo njezino biće uronjeno u taj odnos prema Bogu tako da je njezino pravo ime – ime koje joj Bog daje – milosti puna (Lk 1,28). Marija je ispunjena Božjom ljubavnom prisutnošću.

Ta odabrana žena, ljubljena, besplatno ispunjena Bogom, to je Marija. To je divna stvarnost! Sav svijet to kaže!

Anđeo: Našla si milost u Boga (Lk 1,30).

Elizabeta: Blagoslovljena ti među ženama (Lk 1,42).

Marija: …pogleda na neznatnost službenice svoje… Jer velika mi djela učini Svesilni (Lk 1,48–49).

U tu predivnu stvarnost Marijine osobe Bog ulazi na tako otajstven način da počinje kušnja: kušnja straha pred objavom tko ona zapravo jest. Potrebna je Božja riječ da se smiri ta kušnja straha i duboke smetenosti: Ne boj se, Marijo! Ta našla si milost u Boga (Lk 1,30).

Kušnja vjere

Nakon toga slijedi objava onoga što Bog želi učiniti u njoj i po njoj: darovati svojega Sina svijetu, ali tako da će On biti Dijete začeto u Mariji i rođeno od nje. Čuvši tu poruku Marija uranja u kušnju: razum mlade djevojke zna kako biva začeto ljudsko dijete. …Ja muža ne poznajem! (Lk 1,34). U Marijinoj kušnji Bog ponovno daje odgovor: Duh Sveti sići će na te (Lk 1,35). Slijedi velika objava o Čedu koje će joj biti darovano: Zato će to čedo i biti sveto, Sin Božji (Lk 1,35).

Marija se nalazi pred odlučujućom kušnjom. Bog joj je upravo objavio istinu o svojoj ljubavi prema ljudima – doći će među njih kao čovjek – i istinu o svojoj ljubavi prema njoj: ona će roditi Bogočovjeka. To je neshvatljivo! To je nepojmljivo!

Marija duboko uranja u vlastito biće, tamo gdje Božje djelovanje njezino biće otvara Bogu, tamo gdje se ona predaje Božjoj istini koju joj je anđeo u svojim riječima navijestio.

U slobodi Marija daje svoj osobni odgovor na Božji dar njoj i svijetu: Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi! (Lk 1,38). Time Marija ulazi u veliku kušnju, u kušnju vjere.

„Bogu koji se objavljuje čovjek duguje poslu­šnost vjere po kojoj mu se potpuno i slobodno predaje“ (Drugi vatikanski sabor).

Marija je povjerovala u ispunjenje riječi koja joj je bila upućena i bezuvjetno se predala. To je polazna točka njezina hoda u vjeri!

Kušnja šutnje

Marija je trudna po Duhu Svetomu i time počinje njezina kušnja vjere, kušnja njezina otvaranja neshvatljivim Božjim putovima. Kako objasniti tu trudnoću svojemu zaručniku koji i sam prolazi kroz kušnju?

Marija prihvaća kušnju šutnje u skladu s riječima koje nam je kasnije uputio njezin Sin: Nemojte unaprijed smišljati obranu! Ta ja ću vam dati usta i mudrost kojoj se neće moći suprotstaviti niti oduprijeti nijedan vaš protivnik (Lk 21,14–15).

Oni koji su iskusili ove Isusove riječi znaju koliko u njih treba vjerovati da bi se u šutnji podnijelo optužbe. Marija je iskusila tu kušnju šutnje očekujući sve od Duha Svetoga i on je progovorio: Josipe, sine Davidov, ne boj se uzeti k sebi Mariju, ženu svoju. Što je u njoj začeto, doista je od Duha Svetoga (Mt 1,20).

Radost prokušana, radost pročišćena, kušnja vjere proživljena u vjeri… Od toga trenutka oči Marijina srca uprte su u Isusa. Marija je prva vjernica koja nam utire taj put: …Postojano trčimo u borbu koja je pred nama! Uprimo pogled u Početnika i Dovršitelja vjere, Isusa (Heb 12,1–2).

Mariju vodi Isusovo otajstvo. S Isusom je povezana svojim majčinstvom u odnosu na njega. Dijete i Majka jedno su. U još dubljemu smislu Marija je s Isusom povezana svojim srcem koje je potpuno predano i otvoreno Bogu. Majka moja, braća moja – ovi su koji riječ Božju slušaju i vrše (Lk 8,21). Da bi se razumjelo Mariju, potrebno je krenuti od Krista. „Njezino se otajstvo potpuno otkriva tek u otajstvu Krista“ (Redemptoris Mater, 4).

Marijine životne kušnje moguće je dakle razmatrati samo ako polazimo od kušnja Krista kao Sina Božjega na njegovu ljudskomu putu prema Ocu. Po Marijinim izvanjskim kušnjama možemo nazrijeti kakve su mogle biti njezine unutarnje intimne kušnje, kušnje vjere, kušnje srca.

Marija je povezana s Isusom poslušnošću vjere. Isusova kušnja bit će i Marijina kušnja. Marijina poslušnost vjere Božjoj riječi koju je primila pri navještenju vodit će je kroz sve veće i veće kušnje.

Marijine kušnje i tri Isusova životna razdoblja

Foto: Shutterstock.com

Prikazanje u Hramu

Marija i Josip doživjeli su radost Isusova rođenja. Iako je bilo tegobno i siromašno, proživjeli su ga u radosti otkrića malenoga Djeteta. Marija je primila radost majčinstva, ona doji i gleda svojega Malenog…

U trenutku kada se Marija raduje zbog prikazanja Djeteta Gospodaru neba i zemlje, onome koji joj ga je dao, nailazi na novu kušnju: Šimunovo proročanstvo probada njezino majčinsko srce. Ovaj je evo postavljen na propast i uzdignuće mnogima u Izraelu i za znak osporavan – a i tebi će samoj mač probosti dušu – da se razotkriju namisli mnogih srdaca! (Lk 2,34–35).

Djetetu je tek četrdeset dana, a Marija već mora otvoriti svoje majčinsko srce toj trpećoj dimenziji svojega Sina, kušnjama svojega Sina. To je novi korak u kušnji vjere.

Od toga trenutka, kad god Marija bude gledala svoje Dijete, vidjet će Isusa, koji umjesto radosti što je stajala pred njim podnese križ (Heb 12,2).

Marija je poznavala Izaijine pjesme o trpećemu Sluzi Jahvinu, a i druga mesijanska proročanstva. Duh Sveti joj potvrđuje da će se u njezinu Djetetu ostvariti cijelo otajstvo spasenja, i to po patnji, odbacivanju, suprotstavljanju, nasilnoj smrti.

Zbog protuslovnih riječi koje joj bivaju upućene Marijino majčinsko srce proživljava kušnje vjere. Kod navještenja je čula: On će biti velik i zvat će se Sin Svevišnjega. Njemu će Gospodin Bog dati prijestolje Davida, oca njegova, i kraljevat će nad domom Jakovljevim uvijeke i njegovu kraljevstvu neće biti kraja (Lk 1,32–33).

Četrdeset dana po rođenju, u Hramu, čula je: Ovaj je evo postavljen za znak osporavan – a i tebi će samoj mač probosti dušu (Lk 2,35).

Pred tom neshvatljivom istinom Marijina je vjera na kušnji. Ona ponavlja svoj „da“ i prihvaća ostvarenje tih novih riječi koje joj je Bog uputio. Sve dublje uranja u noć vjere koju opisuje sveti Ivan od Križa. Marija i Josip prolaze kroz noć vjere tijekom tridesetak godina posve obična života u Nazaretu, života kakvim žive svi stanovnici toga malog izraelskog sela. Svakodnevno susreću kušnje u radu, financijske poteškoće, umor, susjedstvo, ogovaranje, vrućinu, hladnoću itd.

U toj običnosti svakodnevnoga života u Nazaretu može se vidjeti kroz kakvu je kušnju vjere prolazila Marija. Gledajući to posve obično dijete koje jede, pije, plače, pada, koje se igra, uči govoriti, čitati itd., ona mora vjerovati da pred njom stoji Bog među ljudima, Emanuel koji je „Bog s nama“. Njezina se vjera oslanja samo na Božju riječ koju je dobila kod navještenja, kod pohođenja Elizabeti i kod prikazanja u Hramu.

U tomu stalnom doticaju s Bogom preko Djeteta Marijina je vjera na kušnji. I mi svakodnevno sudjelujemo u toj kušnji jer nam samo Božja riječ potvrđuje nazočnost Božjega života u nama i u našoj braći.

Duh Istine kod vas ostaje i u vama je (Iv 14,17). Ako me tko ljubi, čuvat će moju riječ pa će i Otac moj ljubiti njega i k njemu ćemo doći i kod njega se nastaniti (Iv 14,23).

Da budu jedno kao što smo mi jedno – ja u njima i ti u meni (Iv 17,22).

Suočeni s ovim Božjim riječima, samo po vjeri možemo doći u stalan doticaj s Bogom. Vjera je dodir s Božjim otajstvom, kaže sveti Ivan od Križa.

Iskustvo naše osobne kušnje – kako naime ostati u doticaju s Bogom – daje nam nazrijeti kakva je mogla biti kušnja Marijine vjere u svakodnevnomu životu u Nazaretu, s ovim dječakom za koga se brinula zajedno s Josipom, koga je odgajala kao što majka odgaja svoje dijete.

„Ovu kušnju vjere u kojoj nije nedostajalo ni radosti vjere Marija je proživljavala s boli u srcu“ (lijepa tvrdnja Ivana Pavla II.), u kušnji tame, u kušnji noći vjere. Kao kroz koprenu koju nije mogla razmaknuti, Marija je dodirivala otajstvo prisnosti svojega Sina s Ocem.

Marija je tjeskobno proživljavala postojanje te koprene, te nepremostive razdaljine između sebe i otajstva osobe svojega Sina.

Dvanaestogodišnji Isus u Hramu

Kada je imao dvanaest godina, za vrijeme hodočašća u Jeruzalem, Isus je tri dana ostao kod svojega Oca, proživljavao je prisnost svojega sinovskog bića s onim koji mu ga je dao. To otajstvo prisnosti Isusa s Ocem temelj je Isusove osobe u koji ni Marija, „milosti puna“, nije mogla prodrijeti, nego je ostala na pragu ovoga otajstva i podnosila tjeskobu.

U Jeruzalemu Marija je upoznala zebnju majke koja je izgubila svoje dijete. Doživjela je nešto još i gore: osjećaj da je stranac u životu vlastitoga djeteta.

„Zašto ste me tražili? Niste li znali da mi je biti u onome što je Oca mojega?“ Oni ne razumješe riječi koju im reče (Lk 2,49–50).

Ne razumjeti, a ipak reći da, to je kušnja vjere. Marija je ponovila svoj „da“ u toj noći vjere pred prvom riječju kojom Isus otkriva svoju prisnost s Ocem… Kušnja bolna doticaja s Bogom. Ona koja je bila posve otvorena ponoru neshvatljive Božje tajne mogla je reći i prije svetoga Augustina: „Ako razumiješ, nije Bog.“

Kušnja čovjeka pred Bogom kušnja je vjere, a kušnja vjere je tama za čovjeka zato što je vjera Božje svjetlo. Vjerovati zapravo znači „predati se istini živoga Boga znajući i ponizno spoznajući koliko su neshvatljivi njegovi naumi i nepojmljivi njegovi putovi“ (Drugi vatikanski sabor). „Bogu koji se objavljuje čovjek duguje poslušnost vjere po kojoj mu se potpuno i slobodno predaje“ (Drugi vatikanski sabor). To je bila Marijina kušnja vjere pred njezinim Djetetom, kušnja tame pred božanskom prisutnošću.

Isusov javni život

Kada je Marija vidjela kako mnoštvo hrli proroku, Ivanu, nije znala kada i kako će se ostvariti Božja riječ. Taj Isusov rođak obavljao je pokornički obred: krstio je na Jordanu. Isus je također pošao k njemu, zajedno sa svima drugima. Tada se njegov život mijenja. Isus napušta kuću Marije i Josipa. Poziva nekoliko ljudi na obalama Genezaretskoga jezera i počinje govoriti, poučavati, izaziva oduševljenje, stvara si protivnike, izaziva gnjev. O njegovu se naučavanju govori! Marijina obitelj poziva je da ode po svojega Sina koji je izgleda izgubio glavu.

Kakva li je kušnja za Mariju taj pritisak obiteljskoga i mjesnoga kruga ljudi dok joj je srce u tami! Nije joj lako razlučiti da njezina Sina vodi Duh Sveti. Sigurno se čudi što se Isus, koji nije išao u školu, pojavljuje kao prorok, kao vođa.

Marija proživljava borbu između ljudske logike i Božje riječi koju je primila pri navještenju, pri pohođenju i u Hramu. To je najprije nutarnja borba: Marija je poslušna u vjeri, slijedi svojega Sina.

Marija trpi i zato što je okolina tjera da poduzme korake koji nisu potaknuti vjerom. Mora ići po Isusa zajedno s njegovom braćom koja drže da je poludio!

Za te tri godine javnoga života Marija se morala suočiti s kušnjom vjere vezanom uz poslanje njezina Sina.

U njezinu srcu živi Božja riječ koju joj je uputio Šimun u Hramu. Marija vidi kako se ta riječ ostvaruje: Isus doista izaziva propast i uzdignuće mnogih u Izraelu, Isus je doista znak osporavan. U Marijinu srcu odzvanja jeka svake sablazni i protivština koje Isus izaziva. Marija zna, vjerujući u njegovu riječ, da ovi događaji njezina Sina vode prema njegovoj velikoj kušnji.

Marijine kušnje pod Križem

Foto: Shutterstock.com

Kušnja vjere

Pod Križem Marija proživljava veliku kušnju vjere u Božju riječ. Opovrgnuto je sve što je bilo rečeno o njezinu Sinu pri navještenju! „Bit će velik“, a evo ga kao otpadnika, kao ljudske sramote, izobličena. „Bit će blagoslovljen“, a evo ga prokletoga. „Zvat će se Sin Svevišnjega“, a postao je ruglo svima. Neka spasi sam sebe ako je on Krist Božji, Izabranik (Lk 23,35). Kraljevat će nad domom Jakovljevim uvijeke i njegovu kraljevstvu neće biti kraja (Lk 1,33), a evo ga pribijena na križ, mrtva, pokopana.

Marija ustvrđuje da su sve riječi koje je primila bile u ljudskomu smislu porečene, ali ipak kaže „da“ tim riječima i prihvaća smisao koji im sam Bog daje. Pred tim prividno očitim poricanjem svih Božjih riječi Marija proživljava kušnju vjere, ali u njih i dalje polaže svoju nadu.

Kušnja nade

Kušnja Marijine vjere pod križem i pred mrtvim Isusom doživljava vrhunac u kušnji nade. Ne, nije gotovo! Bog je zborio! Njegova riječ i njegovo obećanje vode nas puno dalje od onoga što možemo shvatiti i dosegnuti.

Po kušnji najveće boli Marijino se srce sjedinjuje sa srcem njezina Sina.

Isus, do smrti poslušan svojemu utjelovljenju, slobodno se predaje svojemu Ocu i od njega očekuje tjelesnu puninu svojega sinovskog života, ali uvijek u potpunu osiromašenju, u najcrnjoj noći.

Kušnja Marijine vjere potpuno je sjedinjena s kušnjom Isusove vjere u njegovu kenozu, poništenje, apsolutni neuspjeh. Kušnja vjere u tomu trenutku poništenja, mrkle noći, vjere u tami, čini da Marija sudjeluje u smrti svojega Sina koji je umro za mnoštvo.

Kušnja ljubavi

Marijina kušnja vjere postaje kušnja nade koja se sastoji u tome da se preda život za one koje se ljubi. Po toj kušnji ona zajedno s Isusom ulazi u ljubav Očevu koji je tako ljubio svijet da je dao svojega Jedinorođenog Sina. U trenutku najveće kenoze, najdublje noći, Marija svojom kušnjom sudjeluje u kušnji Oca koji promatra što su ljudi učinili s njegovim ljubljenim Sinom koga im je dao iz ljubavi.

Po kušnji Marija doista postaje Majka djece Božje

U zanosu sućuti, spašavajući svojega Sina, privlačeći ga k sebi i dajući mu sinovski život, Otac taj isti sinovski život daruje svim ljudima s kojima se njegov Sin povezao postavši čovjekom. U Uskrslomu Isusu svi smo mi sinovi Oca! Marija koja je po kušnji vjere bila sjedinjena sa svojim Sinom sve do križa, koja je sudjelovala u Očevoj boli, uzdignuta je na razinu majčinstva u odnosu na sve one koji su u Isusu postali Očevi sinovi. Njezina ju je kušnja dovela do punine Očeve stvarateljske ljubavi.

Marijina kušnja…

– Cijeli Marijin život povezan je s tim otajstvom Boga koji je postao čovjekom, koji je s ljudima dijelio njihovu sudbinu i njihove kušnje.

– Sve Marijine kušnje kao žene i majke dobile su novu dimenziju jer je sam Bog bio njezino Dijete, njezin Sin.

– U svim svojim kušnjama Marija se oslanjala na Božju riječ i Bogu je rekla „da“: Neka mi bude po riječi tvojoj (Lk 1,38).

– Marija nije htjela ograničiti smisao Božje riječi na ono što razumije, nego se pustila voditi u smjeru koji je Bog tim riječima davao, po cijenu noći vjere.

– Po radostima i kušnjama koje proizlaze iz njezina sjedinjenja s Isusom Marija nam otkriva da nas kušnja vjere i noć vjere, sve do potpuna osiromašenja, uzdižu do kušnje ljubavi, a to je kušnja otajstva samoga Boga – koji je ljubav, sebedarje – do otajstva trojstvene prisnosti. Po neshvatljivoj ljubavi Bog otvara tu prisnost svim ljudima.

Marijine životne kušnje daju nam zbiljski pristup Božjemu majčinstvu i očinstvu, pristup vjeri, slobodnu predanju samomu Bogu.

Bogu koji objavljuje svoju ljubav dugujemo poslušnost vjere po kojoj mu se potpuno predajemo.

Gornji tekst je izvadak iz knjige “Uzeti Mariju k sebi” Victora Siona. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.netViše o knjizi možete saznati na linku ovdje, gdje je možete i prelistati.