Ovo je dan, koji učini Gospod, radujmo se i veselimo u njemu! Tako nas poziva sveta mati Crkva u Misi na blagdan Uskrsnuća Gospodina našega Isusa Krista. Možda čudno zvuče u našim ušima danas riječi – radujmo se i veselimo se! Danas, kada tisuće ljudi plaču na zemlji. Danas, kad se na sve strane čuje jauk unesrećenih. Danas, kad se na sve strane diže dim od spaljenih ognjišta. Danas, kad se na sve strane diže prah od razrušenih gradova. Pa ipak, braćo! I danas, i danas možda više nego inače, vrijedi poziv svete Crkve na blagdan Uskrsnuća Gospodinova – ovo je dan, koji učini Gospodin, radujmo se i veselimo se u njemu! Jer Uskrsnuće Gospodina našega Isusa Krista ima nešto što zaslađuje svaku gorčinu, što liječi svaku bol, što briše svaku suzu, što nadoknađuje svaki gubitak.

Vi znadete kako su se apostoli, nakon što je bio uhvaćen Gospodin Isus Krist, razbježali na sve strane. Preplašeni, žalosni, zdvojni, izgubivši vjeru u uspjeh Kristove stvari. Ta sv. Petar mogao je samo da gorko plače, ali ne da tješi druge. Ona dva učenika, koja su putovala u Emaus, bili su podobni da još jače utuku nadu u drugima, ali ne da i koga učvrste u nadi. Sv. Toma apostol bio je podoban, da produbi sumnju u dušama drugih, ali ne i da izbije kome sumnju iz duše. I evo baš u tim žalosnim okolnostima najviše odsijeva čovjekoljubivost Krista Gospodina prema apostolima i učenicima. Na njihovu nevjeru odgovara darovima dostojnim jednoga Boga, i podobnim da razvesele rastužena i klonula srca.

Prvi dar uskrsloga Krista jest da se javio svojim učenicima, ne obazirući se na njihovu nevjeru. A znate li što znači prisutnost Kristova? Tamo gdje se Krist pojavio za života, tamo su uzmicali đavli iz opsjednutih ljudi, tamo se vraćalo zdravlje bijednim gubavcima, tamo je utjeha napunjala žalosna srca, tamo je ulazila sigurnost i odlučnost u duše, tamo su se sušile suze rasplakanih, tamo se vraćao grešnicima mir u rastrgane duše. Je li dakle čudo kad sveta Crkva pjeva o Kristu Isusu: Na Isusov se spomen sam u duši budi dragi plam, al vrh radostima je svim u društvu milom kad si s Njim! (Himan Imena Isusova) I doista, tek što su ga ugledali apostoli nakon uskrsnuća, kadli se potpuno preobraziše. “I tada se obradovaše učenici, vidjevši Gospodina.” (Iv 20,20). Jer ono što čini Krist, kad se pojavio u njihovoj sredini, bila je utješna riječ, koja je odmah postala djelom: “Mir vama!” (Iv 20, 19). To je drugi dar Krista Gospodina nakon uskrsnuća. U uzburkana, prestrašena, ožalošćena i ojađena srca, pala je ova riječ Isusova kao kapljica balzama na ranu. I koliko su prije bili rastuženi i žalosni, toliko su sada bili sretni i blaženi prema riječima Svetoga pisma: “Prema veličini boli mojih u srcu mojem: utjehe tvoje razveseliše dušu noju.” (Ps 94, 19). Mir Kristov! Jeste li se kada ozbiljno zamislili, što on znači za čovjeka? Ta što je sve bogatstvo ovoga svijeta u poredbi sa spoznajom, da smo u miru s Bogom? Što su sve časti ovoga svijeta u poredbi s užitkom toga? Zato možemo reći sa sv. Pavlom apostolom, da mir Kristov “nadilazi svaki um!”(Fil 4, 7).

Treći dar Spasiteljev apostolima nakon svoga slavnog Uskrsnuća bilo je uvjerenje i obećanje apostolima, da ono što je Krist za života stvorio i oni očekivali, ne samo da nije propalo, nego je čvršće no što je ikad bilo. Iza Uskrsnuća primaju apostoli misiju i obećanje: “Idite dakle i naučavajte sve narode, krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga; učeći ih da drže sve što sam vam zapovjedio. I evo ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta!” (Mt 28,19-20). Braćo! Položaj u kojem se danas nalazi kršćanstvo, nije ništa bolje ružičast od onoga, u kojem su se nalazili apostoli iza smrti Kristove. Bog kao da je sakrio lice svoje i kao da ne mari više za ovu zemlju i čovječanstvo, koje je u ovih nekoliko zadnjih decenija izvršilo tolike zločine pred Bogom. Izgleda naoko kao da je sve propalo. Ta crkve su u mnogim krajevima svijeta razorene, redovnici i svećenici izgnani, crkvena imovina većim dijelom uništena, mladež podivljala, obiteljski život rastrovan, javni moral jednak skoro nuli, bogohulstva na dnevnom redu, sigurnost života nikakva. Jednom riječju pišu se, ljudski sudeći, crni dani kršćanstvu. I koje čudo, ako nalazimo mnogo katolika, koji su objesili glave i spremaju se da sve napuste kao nekoć učenici iz Emausa i nevjerni apostol Toma. A ipak? Ipak nasuprot svemu zlu, što ga gledaju naše oči u crnim danima sadašnjice, stoji činjenica da je Isus Krist među nama živ, da mir Njegov, taj veliki dar Božji, ne manjka ni danas nijednom čovjeku dobre volje, i da je konačna pobjeda sigurno Njegova. Isus Krist je i sada, kad luđaci misle da su ga utukli u dušama ljudi, među nama živ. Jer, kako govori sv. Pavao apostol, “Krist uskrsnuvši od mrtvih više umire, smrt više ne vlada njime!” (Rim 6, 9). Jer Krist je konačno Bog, za koga veli isti apostol Pavao propovijedajući Atenjanima, da “nije daleko ni od jednog od nas, jer u njemu živimo i mičemo se i jesmo” (Dj 17, 27-28). Ne zaslužuje li dakle svaki onaj koji i časak sumnja u tu činjenicu isti prijekor, koji su zaslužili i učenici na putu u Emaus: “O bezumni i sporoga srca za vjerovanje svega što su govorili proroci!” (Lk 24, 25). I ne zaslužuje li isti ukor, koji je zaslužio i Toma apostol, kad ga je oslovio Gospodin nakon Uskrsnuća riječima, pokazujući rane svoje: “Metni prst svoj ovamo i vidi ruke moje i pruži ruku svoju i metni u rebro moje, i ne budi nevjeran, nego vjeran.” (Iv 20,27)

Stoji i činjenica, da nijednom čovjeku dobre volje ne manjka mir Kristov ni danas, usred oluja vremena u kojem živimo, usred zlobe koja nas okružuje, usred nevolja i briga koje nas taru. Nitko naime do sada nije opovrgao riječi Svetoga pisma da “velik mir uživaju, oni koji ljube zakon Tvoj!” (Ps 119,165). Da, Gospode! Ako nemir razdire duše pojedinaca, to su si sami krivi, jer su prekinuli vezu s Tobom, živim čokotom čovječanstva. Jer tko Tebe ne priznaje, Sina Božjega, taj ne priznaje ni Boga Oca, ni Duha Svetoga. A tko Boga ne priznaje, tomu je mjesto među bezbožnicima, za koje stoji pisano: “Nema mira bezbožnicima!” (Iz 48, 22). A koliko god se oni upirali, da unište i spomen na Tebe, Gospodine Isuse Kriste, na zemlji, konačna pobjeda mora i bit će Tvoja! Jer zemaljski vladari i zemaljske veličine, kad umiru, gube ne samo život nego i svaku vlast i svaku moć. Ti si, Gospodine Isuse Kriste, vidio već mnogo Julijana Apostata, kako se trude da Tvoje sveto ime izbrišu sa zemlje. Ali si vidio i žalosni njihov svršetak. I svaki od nas, koji je malo učio povijest, moći će se o tome osvjedočiti. Kad se Julijan Apostata spremao na perzijsku vojnu, Libamus, učitelj govorništva, koji je kao izobražen poganin imao veliki upliv na nesretnog cara, pitao je jednoga kršćanina u Antiohiji: “No što radi Sin Drvodjelje?” Mislio se time narugati Isusu Kristu. A kršćanin mu mirno odgovori: “On pravi sada jedan lijes!” Bio je to lijes za cara Julijana, koji je malo iza toga zaglavio u bitci uz povik: “Pobijedio si, Galilejče!” Nema li dakle pravo sveta Crkva, kad na veliki blagdan slavnog Kristova Uskrsnuća poziva svoje vjernike: “Ovo je dan, koji učini Gospod, radujmo se i veselimo u njemu!” (Ps 118, 24). Ta nije najveći pobjednik onaj koji satire u prah i pepeo gradove i sela. Niti onaj koji razgoni kao pljevu silne zemaljske vojske. Niti onaj pred kojim dršću pojedinci u brizi za zemaljski život. Nego Onaj koji je gospodar života i smrti, i vremenite i vječne, i dobra i zla, a to je Isus Krist, koji je na današnji dan slavno uskrsnuo iz groba. Što god se dakle zbivalo oko nas, i kakve god nas pogibelji okružuju i prijete ili budu prijetile, nema razloga da strepimo ili da plačemo, nego imajući nepokolebivu vjeru u Njega, Spasitelja našega, slijedimo glas svete Crkve: “Ovo je dan, koji učini Gospodin, radujmo se i veselimo u njemu!” – Amen.

Propovijed bl. Alojzija Stepinca na Uskrs 1942.

Monfortanci.com | Bitno.net