U ovom tehnološkom i vrlo natjecateljski raspoloženom društvu naši su životi obilježeni stalnim pritiskom za sve većim uspinjanjem. Teško se možemo zamisliti izvan takvoga kompetitivnog životnog stila. Cijeli nam se život sastoji u uspinjanju ljestvama uspjeha do samog vrha. Osjećaj da živimo ovisi o tome jesmo li dio toga uspona i o radosti zbog nagrada koje dobivamo na tom putu prema gore.

Naši roditelji, učitelji i prijatelji odmalena nam usađuju u svijest da je sveta zadaća uspjeti u životu. Biti pravi čovjek ili prava žena znači ne samo preživjeti dugu natjecateljsku borbu za uspjeh nego i pobijediti. Pojedinci i institucije na razne nam načine govore da moramo osvajati znanje i ljude; trebamo težiti tome da budemo utjecajni i uspješni. Čak je i ljubav nešto što treba osvojiti ili je nagrada za pobjednika.

Tako upoznajemo život kao niz bitaka koje možemo dobiti ili izgubiti. Ako pobijedimo, ostvarili smo ideale naše sredine, ali ako gubimo, gubimo zbog naših vlastitih promašaja.

Nikoga osim sebe ne možemo okriviti za naše neuspjehe

U dojmljivoj knjizi The Hidden Injuries of Class, autora Jonathana Cobba i Richarda Sennetta, jasno je da smo naučeni vjerovati, čak i kad je očito sasvim suprotno, da nikoga osim sebe ne možemo okriviti za naše neuspjehe. Ako ostajemo neuki, siromašni, nezaposleni, ako nam je neuspio brak ili su nam neposlušna djeca – glavni razlog svemu tome jest taj da se nismo dovoljno trudili. Lijeni smo, nedisciplinirani, nemoralni ili jednostavno glupi. Nakon slušanja takvih poruka naše društvo je puno ljudi koji trpe, ne samo zato što su nezaposleni ili im je razorena obitelj nego od grižnje savjesti i srama.

Ja ne ocrnjujem ambicioznost niti sam protiv napretka i uspjeha. No istinski rast je nešto različito od nekontrolirane žudnje za usponom, kojoj je dosegnuti vrh jedini cilj, a onda ta ambicija više ne služi nikakvim višim idealima. Bitna je razlika između lažne ambicije za moći i istinske ambicije za ljubavlju i služenjem. To je razlika između nastojanja da se uzvisi sebe i nastojanja da se uzdignu naši bližnji.

Nije problem u želji za razvojem i napretkom osoba i društva, nego u tome što se to uzvisivanje pretvara u religiju. U toj se religiji vjeruje: uspijevamo li, Bog je s nama; ne uspijevamo li, griješimo. Tada se postavlja pitanje: “Je li Bog uz nas?” Ako jest, Bog će učiniti da pobijedimo.

Naučili su nas da je razvoj neprestano povećavanje ljudskih mogućnosti. Napredovati znači postajati zdraviji, jači, inteligentniji, zreliji, produktivniji. Mi stoga skrivamo one koji ne potvrđuju taj mit o napretku, primjerice starije, zatvorenike, ljude s mentalnim ograničenostima. U našem društvu mislimo da je uzvisivanje nešto što je samo po sebi razumljivo, a one jadnike koji ne uspijevaju ići ukorak s time držimo odbačenima, ljudima koji su zastranili od normalnog puta napretka.

Na nacionalnoj razini možemo vidjeti očite i šokantne posljedice obožavanja uspona. Toliko smo posvećeni cilju neprestanog napretka i razvoja da ne možemo zamisliti nekoga tko bi bio izabran za javnu službu, a koji ne bi obećavao povećanje nacionalne moći i bogatstva. Oni koji nude program utemeljen na drukčijim vrijednostima, automatski su isključeni iz državnog vodstva. Ako je išta sigurno, onda je to činjenica da država želi biti najbolja, najjača i najutjecajnija. S krajnjom predanošću na svim razinama: u sportu, poslu, tehnici i vojnoj moći njeguje se razmišljanje: “Mi smo broj jedan!”

Štoviše, očekujemo još više od onoga što imamo: bronce, srebra, zlata; računala, satelite, laboratorije, nuklearne bojne glave, projektile ili podmornice. Upravo ta žudnja za još više dovodi nas do ruba rata koji ne možemo dobiti.

Povijest našega spasenja svjedoči da je potpuno iznad i protiv filozofije uzvisivanja. Veliki paradoks koji nam otkriva Pismo jest taj da se istinska i potpuna sloboda postiže samo putem poniznosti. Riječ Božja sišla je k nama i živjela među nama kao sluga. Božanski put zaista je put poniznosti.

Mit o napretku i Kristov put poniznosti

U središtu kršćanske vjere je tajna da je Bog odabrao objaviti nam svoj božanski misterij tako da se potpuno podvrgnuo poniženju. Bog ne samo da je izabrao jedan beznačajan narod da pronosi Riječ spasenja kroz stoljeća, ne samo da je odabrao tek ostatak toga naroda da ispuni Božje obećanje, ne samo da je odabrao skromnu djevojku iz nepoznatoga grada u Galileji da postane hram Riječi, nego je Bog također objavio puninu svoje božanske ljubavi u čovjeku čiji je život vodio k ponižavajućoj smrti izvan zidina grada.

Ta je tajna bila tako duboko zasađena u srcima i umovima prvih kršćana da su u himnima pjevali Kristu:

“On, trajni lik Božji, nije se kao plijena držao svoje jednakosti s Bogom, nego sam sebe ‘oplijeni’ uzevši lik sluge, postavši ljudima sličan; obličjem čovjeku nalik, ponizi sam sebe, poslušan do smrti, smrti na križu.”

Zaista, onaj koji od početka bijaše kod Boga i koji bijaše Bog, objavi se kao maleno, bespomoćno dijete, prognanik u Egiptu; poslušni mladić i nezamjetan odrasli čovjek; pokorni Krstiteljev učenik, propovjednik iz Galileje kojeg je slijedila nekolicina jednostavnih ribara; čovjek koji je jeo s grešnicima i razgovarao sa strancima; odbačen kao kriminalac i opasnost za svoj narod. Prošao je od moći do bespomoćnosti, od najvišega do najnižega, od uspjeha do poraza, od snage do slabosti, od slave do poniženja. Cijeli život Isusa iz Nazareta bio je odbacivanje svakog uzvisivanja.

Neki su ga ljudi htjeli učiniti kraljem. Htjeli su da pokaže svoju moć. Htjeli su biti sudionici njegova utjecaja i sjediti s njim na prijestolju. No on je neprestano govorio “ne” svim takvim željama i upućivao na put poniženja. “Sin čovječji treba trpjeti… Možete li piti čašu?” Pa i nakon njegove smrti, kad su njegovi sljedbenici o njemu govorili kao o poraženom borcu za slobodu: “A mi se nadasmo da je on onaj koji ima otkupiti Izraela” (Lk 24,21), on ih je morao podsjetiti: “Nije li trebalo da Krist sve to pretrpi te uđe u svoju slavu?” (Lk 24,26).

Nema dvojbe da Isus svojim sljedbenicima nudi isti način života kojim je i sam živio: “Nije učenik nad učiteljem niti sluga nad gospodarom svojim” (Mt 10, 24). S velikom upornošću on pokazuje put prema poniznosti: “Tko hoće da među vama bude najveći, neka vam bude poslužitelj. I tko god hoće da među vama bude prvi, neka vam bude sluga. Tako i Sin Čovječji nije došao da bude služen, nego da služi” (Mt 20, 26-28). Put prema dolje je put križa: “Tko ne uzme svoga križa i ne pođe za mnom, nije mene dostojan. Tko nađe život svoj, izgubit će ga, a tko izgubi svoj život poradi mene, naći će ga” (Mt 10, 38-39).

Učenik je onaj tko slijedi Isusa na tom putu poniznosti i tako ulazi s njim u novi život. Evanđelje odlučno ruši sve pretpostavke našeg društva koje teži za uzvisivanjem. Ono je potresan i uznemirujući izazov.

Slava, moć i novac ne donose unutarnju radost

Ipak, ako smo pozorno pogledali u oči siromašnima, potlačenima, osamljenima, ako smo ponizno posvetili pozornost njihovu načinu života i ako smo blago slušali njihova opažanja i shvaćanja, mogli smo svojim “milošću izliječenim očima” (Tertulijan) vidjeti istinu o kojoj je Isus govorio.

Negdje duboko u našim srcima mi već znamo da nam uspjeh, slava, utjecaj, moć i novac ne donose unutarnju radost i mir za kojima čeznemo. Gdjekad čak možemo u nekom smislu osjetiti zavist prema onima koji su odbacili sve krive ambicije i pronašli dublji smisao u svojem odnosu s Bogom. Da, katkad čak možemo osjetiti tu tajanstvenu radost u osmijehu onih koji nemaju što izgubiti.

Tada počinjemo shvaćati da put poniznosti nije put u pakao, nego put u nebo. Imajući to na umu, lakše možemo prihvatiti činjenicu da su u kraljevstvu Božjem siromasi glasnici Radosne vijesti.

Takvi pogledi i shvaćanja otkrivaju da već negdje u nama postoji sumnja o putu uzdizanja. No Isusov radikalan odgovor ipak nas iznenađuje. Zaista smo spremni reći da ne smijemo zaboraviti siromašne, da svoje darove trebamo dijeliti s onima koji su manje sretni i da bismo se trebali odreći svojeg viška u korist onih koji nisu uspjeli u životu.

No jesmo li spremni priznati da su ti koje ne smijemo zaboraviti, koji su manje sretni i nisu uspjeli u životu, zapravo blagoslovljeni u kraljevstvu Božjem, da nas upravo oni pozivaju na put poniznosti kao što je činio Isus? To može zvučati prilično morbidno i depresivno – dok ne shvatimo da slijediti Isusa na putu poniznosti zapravo znači ulaziti u novi život, život Duha samoga Isusa.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Henrija Nouwena “O Kristovoj poniznosti”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net.