Najprije je nužna samoća; u samoći se gaji askeza, a iz očiju teku suze; suze potiče strah Božji; od straha dolazi poniznost, dar gledanja; iz dara gledanja rađa se ljubav; ljubav liječi dušu koja se prestaje odavati strastima; sve dok čovjek na koncu ne shvati da nije tako daleko od Boga.

sv. Amon, PO 11, str. 480.

Svaki od crkvenih otaca mogao bi potpisati definiciju sv. Tome Akvinskoga: “Savršenstvo kršćanskog života je u ljubavi”. Prema Pseudobarnabinoj poslanici mi smo “stvoreni za ljubav jer smo djeca Ljubavi”. Puno prije pojave kršćanstva Platon je zapisao kako je ljubav prema Bogu najsavršeniji znak savršenog čovjeka. No tu postoji jedan problem: kako to shvatiti? Za pojam “ljubav” koristi se grčki izraz eros koji označava želju za nečim što nemamo. Dakako, čovjek želi mnoge stvari: hranu, novac, umjetnost. Reci mi što želiš i reći ću ti tko si. Ako želiš glazbu, glazbenik si; ako želiš Boga, čovjek si Božji. Ne možeš poželjeti ništa uzvišenije. Taj zdrav nauk zvuči veoma dobro, ali još uvijek ostaje jedan važan problem. Čovjek želi ono što mu nedostaje. Nedostaje li Bogu nešto? Ne. Platon je tako zaključio da Bog ne ljubi ništa drugo osim sebe. Mi ljubimo Boga, ali on nas ne ljubi. Nema sumnje da je to u suprotnosti s evanđeljem.

U Prvoj Ivanovoj poslanici (4,8.16) nalazimo definiciju prema kojoj je “Bog ljubav”. Kršćani su, dakle, shvatili da je Božja ljubav drukčija od ljudske ljubavi i stoga su je počeli označavati jednom drugom riječju: ona nije eros, želja za onim što se nema; ona je agape, koja ne znači uzimati, nego naprotiv, davati od vlastite punine onomu tko nema. Ako zaboravimo na sebe i darujemo se drugima, prijateljima i neprijateljima, tada je u nama doista Božja ljubav. “Bijah gladan i nahraniste me… Gospodine, kad te to vidjesmo gladna i nahranismo te…? Zaista, kažem vam, što god učiniste jednom od ovih najmanjih, meni učiniste” (Mt 25,35–40). Ljubav prema Bogu dakle znači, kako piše Evagrije, “prema svakoj se slici Božjoj odnositi kao prema samome Bogu”. Ta je ljubav duhovna jer daje, ili pretpostavlja, sličnost s Bogom koji je ljubav. Ona tako čisti dušu od svake ljage grijeha.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Tomáša Špidlíka “Mali biseri crkvenih otaca”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.