Za Anamariju Carević, s povjerenjem da ista Ljubav bdije nad onima koji odlaze i nad onima koji ostaju

Dok sam u prevečerje onoga petka 27. ožujka 2020. promatrao papu Franju kako teškim – i sve težim – koracima korača praznim trgom pred bazilikom svetog Petra, ne želeći se zaštititi od kiše koja je uporno padala, ničim se ne želeći zaštititi, doživljavao sam ga najosamljenijim, najizloženijim čovjekom na svijetu, upravo gromobranom svijeta i čovječanstva.

Dok je išao ususret Isusu prisutnom u Presvetom oltarskom sakramentu, on osobito zagledan u malene i prezrene ovoga svijeta, u one koji trpe u nevidljivosti i nečujnosti, gotovo u nepostojanju, u duši i tijelu, on čovjek sklon suzama, nastojao je ne oslanjati se ni na koga, ni na što; njegov je oslonac bio Isus kojemu je išao ususret.

Dok je tako išao kroz mrak koji se zgušnjavao, kroz kišu koja nije posustajala, kroz mûk, u jednom sam se trenutku upitao: „Gdje je ovdje Uskrs?“

U to je predvečerje papa Franjo bio čuvar Isusovog uskrsnuća, njegov čuvar u ime čitavoga svijeta, čitavoga čovječanstva. I on je u toj službi bio posve smjeran. Posve predan.

Nema odgovornije i zahtjevnije, ali – jednako tako – ni jednostavnije i svetije službe u ovome svijetu. I ona nije pridržana jednom čovjeku, nego svakome tko se naziva Kristovim. Svakome tko s Isusom želi proći ovim svijetom.

Pozvani smo biti čuvari Uskrsa. Pozvani smo biti njegovi čuvari u svom životnom određenju. U svemu što nas lomi i uzdiže. U vedrini i uzdrhtalosti. U sućuti, onoj koja nas životno uključuje. Pozvani smo ga čuvati u svim svojim odnosima. U trudu oko zajedništva. U opraštanju. Čuvati ga jednako i u zebnji i u nadi. Čuvati ga za one koji su klonuli. Za one odviše izranjene. I za one koji ne mare za tuđe rane. Jer Uskrs nam svjedoči da nema tuđih rana; da postoje samo Božje rane. I da je onaj tko ne mari za rane brata čovjeka, ranjen mnogostruko.

Pozvani smo biti čuvari Uskrsa svakom riječi koju izgovaramo. I – prije toga – svakim pogledom. Pozvani smo biti toliko hrabri da nikoga ne isključujemo iz Uskrsa. Jer on je blaženstvo utkano u svako biće. Blaženstvo u nekima ražareno, u nekima prigušeno, gotovo utrnuto, ali u svakome prisutno. Pozvani smo biti čuvari Uskrsa i na putovima koji vode do naših Golgota i na onima koji vode do naših Emausa. Čuvati ga djetinjim srcem, djetinjim povjerenjem koje jedino uvodi u otajstvo prisutnosti. U otajstvo udomljenosti u Ljubav koja ne poznaje zalaska.

I dok ćemo ustrajavati biti čuvari Uskrsa, događat će se ono jedino moguće, jedino istinito: Uskrs će nas sačuvati za život. I za ovaj danas. I za onaj sutra. Jer samo je njemu to moguće.

Stjepan Lice | Bitno.net