Nema dana kada nam ne trebaju Božja milost i mir. Svakoga jutra trebamo njegova Duha da nas ponovno napuni, da nas ojača za sve što je pred nama. Svakoga dana trebamo svježu riječ koju on govori našim srcima kako bismo bili usredotočeni na ono što je najvažnije. Ako budemo pokušavali utrku koja je naš život trčati bez njega, nećemo postići ništa osim krajnje iscrpljenosti.

U Knjizi Izlaska čitamo kako je Božji narod izdržao godine egipatskog ropstva. Bili su ugnjeten, zlostavljan i izmaltretiran narod. Trebao im je spas, trebao im je izlaz. Bog je vidio njihovu potrebu, ništa mu nije promaknulo, i u pravom se trenutku zauzeo za njih.

Bog je činio čudo za čudom – izveo je narod iz ropstva, daleko od okrutnosti Egipćana. Oslobodio ih je od ugnjetavanja, zarobljeništva, ropstva. To je bio samo početak pustolovine.

Izraelski narod proveo je 40 godina u pustinji. 40 godina lutanja, 40 godina putovanja prema obećanoj zemlji koju im je Bog dao. To je jako dugo. Dani su sigurno bili naporni, vrući, suhi, i narod je bio iscrpljen. No Bog im je pritekao u pomoć, pobrinuo se da dobiju sve što im treba. Sa svakim teškim i mučnim korakom naučili su koliko se trebaju oslanjati na Njega.

To često viđamo u njegovoj riječi – priče koje nam pokazuju da nas Bog nikad ne ostavlja na cjedilu kad se pojave problemi, i kad se oni čine prevelikima. Njegova nas čuda podsjećaju da kad njemu prepustimo svoje bitke On može učiniti ono što bi nama samima bilo nemoguće.

Ovo je sedam stvari koje možemo naučiti iz godina izraelskog lutanja u pustinji:

1. Put u našu obećanu zemlju nije uvijek lagan – rijetko je takav – ali vrijedi truda.

Kad je faraon pustio narod, Bog ih nije vodio najlogičnijim putem. Biblija nam u Izl 13 kaže da je Bog, iako je put kroz zemlju Filistejaca bio kraći, rekao: „Mogao bi se narod predomisliti i vratiti u Egipat kad vidi ratovanje.” (Izl 13,17)

Zato ih je preko pustinje poveo zaobilaznim putem prema Crvenome moru. Vruća, suha pustara, a u daljini se nazire more. Gotovo da možemo čuti kako narod u tom trenutku počinje mrmljati, i osjetiti kako raste strah. A to je bio tek početak njihova putovanja.

Bog je svome narodu obećao zemlju punu blagoslova, vrijednu borbe i napora. No put do nje kušat će njihovu vjeru i voditi ih na putovanja na kojima će morati ovisiti o Bogu kao nikad prije.

I mi se često suočavamo s tim putovanjima kad nas Bog vodi u našu vlastitu „obećanu zemlju”. Možda vam se čini da već dugo čekate na blagoslov, možda želite odustati. Danas budite sigurni da je Bog vjeran i da će upotrijebiti sve da ojača našu vjeru i da svom narodu donese dobro. Ostanite snažni, ustrajte.

2. Bog će napraviti put tamo gdje se čini da puta nema.

„Stoga Bog povede narod zaobilaznim putem, kroz pustinju prema Crvenome moru.” (Izl 13,18)

Kako su se Izraelci približavali, more im je sigurno izgledalo sve veće i dublje – prepreka koja djeluje preteško. Njihove su se oči usredotočile na problem. Zaboravili su na veličinu svoga Boga, no Bog nije zaboravio njih. Razdijelio je more na dva dijela kako bi njegov narod mogao prijeći po suhu. Neprijatelj u potjeri nije imao pojma što ga čeka. Tog su dana izgubili bitku, i progutali su ih valovi.

Bog je spasio svoj narod i poveo ga ravno kroz najveću prepreku na koju su ikada naišli, i to je bio tek početak njegovih čuda.

Čak i ako nam se put kojim nas On vodi ne čini baš logičnim, i ako je Njegovo poimanje vremena neobično, i ako je lutanje pustinjom posljednja stvar koju želimo raditi, možemo mu vjerovati. Uvijek. On zna naš put. On vidi što mi ne vidimo. Za nas je pripremio dobre stvari. Iako to možda nije ono što bismo mi sami izabrali, ili kako bismo riješili stvari, možemo mu zahvaliti za Njegovo vrhovništvo, Njegovu brigu za nas, i Njegovo moćno vodstvo.

3. Bog će nas voditi danju i noću.

„Jahve je išao pred njima, danju u stupu od oblaka da im put pokazuje, a noću u stupu od ognja da im svijetli. […]” (Izl 13,21)

Bog svoj narod nikad nije ostavio samoga na njegovu putovanju. Njegova je prisutnost uvijek bila tamo, kao podsjetnik da u pustinji nisu prepušteni samima sebi. Kao stup od oblaka danju i kao stup od ognja On ih je vodio noću, zaklanjajući ih od žestine pustinjskog sunca, i rasvjetljujući i najtamnije noći.

Bog nas neće ostaviti da se borimo sami, da se mučimo tražeći put. On će nas voditi. Obećao je biti vjeran. Danas ga možda ne vidimo u stupu od oblaka ili ognja, ali imamo Njegovu Riječ, i Duha Svetoga da nas vodi kroz naše dane. On je s nama, daje mudrost, upućuje nas, tako da se nikad ne moramo bojati da ćemo biti ostavljeni da sve riješimo sami. On ide pred nama, hodi s nama, stoji iza nas i štiti nas. Njegova Riječ daje istinu i život, i pokazuje nam put kojim trebamo ići u ovom svijetu.

4. Bog se bori za svoj narod.

„Anđeo Božji, koji je išao na čelu izraelskih četa, promijeni mjesto i stupi im za leđa. A i stup od oblaka pomakne se ispred njih i stade im za leđa.” (Izl 14,19)

Čak i kad su ih opsjedali i napadali neprijatelji, Bog je ostao vjeran Izraelcima. On čudesno djeluje, i za njega nijedna bitka nije nemoguća. On nam daje pobjedu i moć čak i kad to nije logično. Poslije bitke protiv žestokih Amalečana, kad je Bog svome narodu dao veliku pobjedu, Biblija kaže: „Podiže zatim Mojsije žrtvenik i nazva ga: Jahve mi je stijeg!” (Izl 17,15-16)

Bog nam i danas šalje anđele da se bore za nas i čuvaju nas. On sam će se boriti za nas i čuvati nas. Toliko nas On voli i želi nas zakriliti svojom zaštitom. Zaštitit će nas sa svih strana i brinuti se za nas. To ne znači da se nikad nećemo suočavati s borbama, ali možemo znati da je sigurno s nama u svemu. Podsjeća nas od samog početka ovog putovanja: „Jahve će se boriti za vas. Budite mirni!” (Izl 14,14)

Nikad nismo ostavljeni sami se boriti u teškim situacijama. On nas ne šalje da se protiv neprijatelja borimo samo svojom snagom. Jednostavno nam govori da budemo mirni, da se ne predajemo, i da znamo da se on bori za nas.

5. Bog čudesno proviđa.

„Tada reče Jahve Mojsiju: ‘Učinit ću da vam daždi kruh s neba.’” (Izl 16,4)

„Udari po pećini: iz nje će poteći voda, pa neka se narod napije.” (Izl 17,6)

Bili su gladni – Bog je poslao manu. Bili su žedni – Bog je dao da voda poteče iz stijene. Svakog su se dana pred njihovim očima događala čuda. Samo su trebali pokupiti manu, popiti vodu, prihvatiti blagoslov. Drugom prilikom gorku je vodu učinio slatkom, i mogli su opet piti. Bog je uvijek iznova proviđao za njihove potrebe.

I baš kao što se izraelski narod morao obratiti Bogu da zadovolji njihove potrebe, da se osvježe onime što on nudi, i svakog jutra u pustinji skupljati manu, tako je i s nama. Manu nisu mogli pohranjivati, morali su je svakog dana skupljati. Bog je uvijek proviđao – ona je bila tamo svakog jutra, i čekala na njih. Svakog se dana brinuo da njihove potrebe budu zadovoljene, da im bude dovoljno, da budu nahranjeni, i da im ništa ne nedostaje. I nikada im nije nedostajalo, jer Božjih resursa nikada ne ponestaje.

Ponekad zbog prezaposlenosti ili stresa propuštamo čuda njegova proviđenja. Pokušavamo sve obaviti sami, brže-bolje, i vrtimo se u krug. Ponekad zaboravimo što je najvažnije.

No Njegova je milost tu i za takve dane. On čeka na nas. Njegove providnosti i blagoslova nikada ne ponestaje. Njegova su čuda svakoga dana pred našim očima. Mi samo trebamo odlučiti tražiti ih i ostati blizu Njegovoj prisutnosti.

6. Grijeh nas uvijek odvede dalje nego što želimo ići.

„Dobro vidim, reče dalje Jahve Mojsiju, da je ovaj narod tvrde šije.” (Izl 32,9)

Mrmljanje, prigovaranje, grijeh, srca daleko od Boga – to su bile česte pojave kod Izraelaca u tim godinama u pustinji. I poput nas, često nisu vidjeli koliko ih grijeh može daleko odvesti putem kojim nikad nisu željeli poći. Bog je svih tih godina za njih imao veliku milost, a oni su ga iskušavali čak i nakon što je milosrdno proviđao za njihove potrebe i nudio im zaštitu i snagu. U Izl 32 čitamo kako se narod okrenuo od Boga kad im se činilo da je Mojsije predugo na planini. Narod koji je gledao kako Bog za njih čini čudo za čudom i vodi ih kroz dane u pustinji sada se klanjao zlatnom teletu koje su postavili na mjesto Boga.

Kako mi lako zaboravljamo. Ono što počne kao prigovaranje, mrmljanje i lutanje srca odvede nas na puteve kojima nikad nismo željeli poći. Grijeh nam obuzme misli i srca. To je poput bolesti koje se sami ne možemo riješiti. No Bog nam u svojoj milosti oprašta i oslobađa nas. Spašava nas iz jame u koju je toliko nas upalo, i nismo se mogli izvući. Podiže nas i postavlja nas na čvrsto tlo. Daje nam novu svrhu i nadu.

7. Možda se osjećamo sami i napušteni, ali Bog je uvijek s nama.

Čak i nakon svega toga što su Izraelci učinili, i kako su se udaljili od Boga, On je nekoliko redaka kasnije rekao: „Ja ću osobno s tobom poći, odgovori Jahve, i počinak ti priuštiti.” (Izl 33,14)

Božja je prisutnost moćna i jaka. Ona nikada ne ovisi o tome koliko smo mi dobri – On je vjeran i u našim najtežim borbama. Samo u njemu možemo naći pravi odmor i mir. Sigurno je bilo teško izdržati godine lutanja pustinjom. 40 godina je dugo razdoblje. No Bog nema naše poimanje vremena. Ostao je uz njih do kraja. Nikada nije napustio svoj narod. Oni su ustrajali, i Bog je ostao uz njih – ostaje uz nas.

Često se suočavamo s teškim bitkama i problemima. Osjećamo se zaboravljenima i samima. No najteže bitke imaju najveći potencijal poučiti nas strpljivosti i izdržljivosti kako ništa drugo ne može. Godine našeg vlastitog „lutanja pustinjom” mogu se pokazati kao vrijeme koje je najviše ojačalo nas same i našu vjeru, ali to nekad ne prepoznamo potpuno sve dok to vrijeme ne prođe.

Ponekad kad se nađemo tamo treba nam samo podsjetnik, Božji šapat duboko u našoj duši: „Ja ću osobno s tobom poći, i počinak ti priuštiti…”

U svemu s čime se suočavate budite sigurni da je Bog s vama, da proviđa za vaše potrebe, da ima plan, i da Njemu ništa nije preteško.

Bog čuda danas se bori za vas, i nikad vas neće ostaviti.

Debbie McDaniel | Crosswalk

Prijevod: Ana Naletilić | Bitno.net