Postoji celibat posvećen Bogu: celibat redovnika, redovnica, svećenika te nekih vjernika laika. Ali celibat kao takav mnogo je širi pojam i živi se na mnogo različitih načina. Često je s celibatom kao sa životom: nađemo se u njemu, a da ga nismo odabrali. Bez odredišta, bez programa. No čovjek, obdaren inteligencijom, može mu dati smisao. Jer iako je celibat sličan „iščekivanju” – bračnoga druga, crkvene službe, razloga za život – moguće je u njemu otkriti i pravi poziv, poslanje, smisao koji će postati predmetom izbora.

Međutim, taj i takav celibat često se živi kao „siromaštvo” u usporedbi s onim što izgleda kao „bogatstvo”: život bračnoga para, djeca itd. Siromaštvo, to jest manjak, i to manjak koji traje, jer ovdje nije riječ o privremenom celibatu svojstvenu mladosti. Znači li taj manjak da je čitav život neuspjeh, je li to patnja koju ništa ne može nadoknaditi? Pustinja, nenadomjestiva odsutnost plodnosti? Ovdje dobro vidimo kako demon acedije može dotaknuti i osobe koje žive samačkim životom. U okvirima koje nam nameće ovaj tekst naznačit ćemo tri smjera za promišljanje koje bi trebalo produbiti.

Prvo, važno je ne prepustiti se lagodnu optimizmu, koji niječe poteškoće samačkoga života. Treba jasno utvrditi da samci postoje, da su neprestano u opasnosti da budu zaboravljeni naspram vjenčanih osoba ili zaređenih osoba – čak i ako ove potonje imaju vlastite brojne kušnje. Pomislimo kako su usamljeni na blagdane ili nedjelje, kada ostanu sami nakon mise, dok drugi odlaze provesti dan s obitelji; pomislimo na samoću večeri kada se, pošto je dan završio, vratimo kući i nađemo… samo svoja četiri zida! Pomislimo na samoću srca, čak i u društvu prijatelja, koju čini još gorčom prizor onih koji nisu sami. Acedija se ovdje može manifestirati kao osjećaj isključenosti, iz društva ili čak iz Crkve. No Crkva se mora brinuti za sve. Možemo pročitati, u tom kontekstu, kratki odlomak koji podsjeća na brigu pastira Crkve prema samcima.

„Treba spomenuti one osobe koje su zbog određenih uvjeta u kojima moraju živjeti – što često ne ovisi o njihovoj volji – osobito blizu Isusovu srcu te zaslužuju ljubav i brižnu skrb Crkve, a naročito njezinih pastira: velik broj osoba koje nisu u braku. Mnoge od njih ostaju bez ljudske obitelji (…) Svima moraju biti otvorena vrata domova, obitelji, ‘kućnih Crkava’ i velike obitelji koja je Crkva. ‘Nitko na ovom svijetu nije lišen obitelji: Crkva je svima dom i obitelj, osobito onima koji su ‘umorni i opterećeni’ (Mt 11,28).”

Zatim, treba prepoznati situaciju samaca, ne umanjujući njihove poteškoće i patnje, ali i ne prešućujući radosti i mogućnosti vezane za to stanje. Jer iako afektivna usamljenost ili čak spolna frustracija mogu biti bolne za samce, osobito ako im profesionalni život ne donosi priznanje i zadovoljstvo, ipak valja imati na umu da duboki smisao života ne mogu dati ni bračni drug, ni dijete, ni posao. To nam daje sposobnost za ljubav i slobodu koju možemo odložiti i zadobiti u svakom trenutku, sposobnost koja nalazi svoj izvor u osobnom odnosu s Kristom osobe koja živi samačkim životom:

„Prije svega valja naći u sebi, i zatim učiniti da provre iz vlastita bića, sam izvor radosti i života. Neporecivo je da će to biti lakše za osobu koja nije u braku i koja u Isusu Kristu nalazi svoj izvor života. U osobnom odnosu s Gospodinom, koji njeguje molitvom i redovitim primanjem sakramenata, ta će osoba naučiti ljubiti i poštovati sebe, neovisno o tuđim mišljenjima, svojim će riječima pripisivati veću autentičnost, sabrati se i ostati u nutarnjem miru…” 1 

Tada sve dobiva smisao! Počevši od malih svakodnevnih stvari koje demon acedije može prikazati kao banalne i rutinske. Svaka osoba koja živi samačkim životom ima kvalitete, darove i karizme koje može i treba staviti u službu svih. Također posjeduje i kapacitet za ljubav koju može uložiti u prijateljstvo.

Konačno, valja usvojiti kao načelo to da svi mogu imati udjela u evanđelju i poslanju Crkve. Tako je i celibat, čak i kad nije stvar izbora, poziv da čovjek nadilazi sama sebe. On je poziv na nepristranu i univerzalnu ljubav. A to nužno uključuje prihvaćanje vlastitoga siromaštva. S vremenom, osoba koja živi samačkim životom mora preboljeti svoj gubitak, činjenicu da nije postala supružnik, roditelj, ma koliko to htjela biti i ma koliko bi u toj ulozi možda bila dobra. To siromaštvo, prihvaćeno i prineseno u molitvi, postat će izvor velikih milosti za Crkvu i svijet:

„Svaki celibat življen u povjerenju u Boga i vjernosti Kristu donosi duhovne milosti. Počevši od milosti zagovora […] osobito za one koji trpe uslijed osjećaja izoliranosti i usamljenosti. Druga milost dana svima koji prihvaćaju svoje siromaštvo jest ljubav prema Crkvi. Vjernici laici koji žive samačkim životom punopravni su članovi Božjega naroda, ali su i osobito bliski Isusovu srcu […]. Treća duhovna milost koja prati celibat življen u vjernosti Kristu jest plodnost. Ta se plodnost ne mjeri brojem djece ili ostvarenja, ne ovisi ni o talentima ni o naporima, već se tiče nutarnje raspoloživosti i vjernosti Bogu.” 2 

Tako će se osoba koja živi samačkim životom suočiti s trećim mogućim očitovanjem acedije: to je napast smatra svoj život jalovim, besplodnim. Svi smo pozvani donositi roda, biti plodni. U društvu u kojem ljudi te da budu zaštićeni i ispunjeni, osobe koje žive same mogu biti znak koji nas podsjeća na to da samo Bog koji je ljubav može utažiti žeđ ljudskoga srca. Ako nas acedija navodi na bijeg u prošlost ili budućnost, samci nas sve mogu podsjetiti na dragocjenost sadašnjega trenutka:

„Nitko ne zna što će se dogoditi sutra i, s obzirom na to, nisu li samci u dobroj poziciji da istaknu koliko je dragocjen sadašnji trenutak, pokazujući kako se on može živjeti s Bogom i za njega, u vjernosti njegovoj Riječi? Velika praznina koju proživljavaju samci kao da priziva Kristov dolazak i omogućuje prelazak s iščekivanja na nadu.” 3 

Gornji tekst je izvadak iz knjige “Podnevni demon: Acedija – skriveno zlo našega doba”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.

Footnotes

  1. C. Lesegrérain, „Rester célibataire… sans l’avoir ‘choisi'”, Christus 226 HS (2010.), str. 133.
  2. C. Lesegrérain, „Rester célibataire… sans l’avoir ‘choisi'”, Christus 226 HS (2010.), str. 134.
  3. C. Lesegrérain, „Rester célibataire… sans l’avoir ‘choisi'”, Christus 226 HS (2010.), str. 135.