Naši grijesi prema bližnjima, prvenstveno mislim na grijehe zloće prema drugima, proizlaze iz lošeg odnosa prema samima sebi. Ako u nama dominira samoprijezir ili narcisoidnost, neizbježno smo programirani uništavati druge prijezirom, kritikom, ogovaranjem, klevetom, ljubomorom, svađom, zloćom, podsmijehom, ponižavanjem, odbacivanjem, prezahtijevnošću, ucjenom, mržnjom, srditošću, vulgarnošću, psovkom i proklinjanjem, dominacijom. Također griješimo idolopoklonstvom, bacanjem uroka, klanjanjem idolima, nekritičnom fascinacijom, ovisnošću, idealiziranjem. Ili pak težimo utažiti naše strasti, nečistim pogledom tražimo plijen svome tijelu, svojoj požudi.

Otkuda to?

Kada bismo htjeli potražiti izvor takvom krivom doživljaju sebe, dolazimo do krive slike o Bogu.

Raj: Sotona je dao drugu sliku Boga. Kasnije Evi govori da se pogleda — ona vidi opustošenost, golotinju, osjeća stid i gađenje prema sebi. Konačno, ne može podnijeti samu sebe!

Većina ljudi ne doživljava Boga povodeći se za Biblijom ili naukom Crkve, već na temelju osobnog dojma iskrivljenog životnim iskustvima i mišljenjima drugih Ijudi, također na temelju onog što smo „ponijeli” od kuće slušajući svoje najbliže. U najkraćim crtama, ta zabluda, a može biti i grijeh, ima dva oblika. Dvije su to sulude predodžbe o Bogu: demonska i naivna. Ili ga doživljavamo kao pakosnog Stvorca koji stalno čeka kada ćemo se spotaknuti da bi nas bacio u pakao i za života kažnjavao ili ga predočujemo kao „dragog Bogu”, kao bespomoćnog djedicu koji sjedi na oblacima i koji se da na sve nagovoriti. Takve predodžbe unose u naš život veliku prazninu, jer sve ovisi o tome kako vidiš Boga. Ako ga vidiš kao tiranina, živiš u strahu i paralizirajućem osjećaju krivice, u revoltu, u samoprijeziru i samoosudi, a teško je tako ljubiti sebe ili druge. Ako ga zamišljaš kao starčića, nagluhog i slabovidnog, sam ukoračuješ u sferu pobožanstvenja samoga sebe, u perfekcionizam, narcizam, idealizaciju samoga sebe, u egocentrizam. Tada i od drugih tražiš obožavanje i divljenje prema sebi. Može se dogoditi da, imajući sliku Boga „tiranina”, započneš borbu protiv njega, da ga odbacuješ, a kako u čovjeku vlada još snažnija potreba za Bogom nego za ljubavlju, počinješ tražiti božanstva, tražiti idole, tražiti koga bi častio i kime bi se oduševljavao. Slično je i kada odbacimo Boga obezvrjeđujući njegovu sliku smatrajući ga naivcem. I tada možemo upasti u napast tražiti idole, jer taj Bog koji nam je pred očima smiješan je i groteskan, a nama je potreban „pravi” Bog. Najčešći razlozi ateizma su naivne ili demoničke slike Boga.

Što mogu učiniti kako bih stekao istinitu sliku o Bogu? Kako bi stekao autentičnu sliku o Bogu, moraš se istinski zagledati u njega, kroz klanjanje, kroz čitanje Svetoga pisma i upoznavanje nauka Crkve, te ga svakodnevno pozivati u svoje Srce.

Riječ je prije svega o prijateljstvu s njim, a ne toliko o znanju o njemu. Bog je osoba, a ne ideja!

U knjizi Izlaska stoji zapovijed kojom započinje dekalog – prva i najvažnija od svih zapovijedi:

20,1 Onda Bog izgovori sve ove riječi:

2 ,,Ja sam Jahve, Bog tvoj koji sam te izveo iz zemlje egipatske, iz kuće ropstva.

3 Nemoj imati drugih bogova uz mene.

4 Ne pravi sebi lika ni obličja bilo čega što je gore na nebu, ili dolje na zemlji, ili u vodama pod zemljom.

5 Ne klanjaj im se niti im služi. Jer ja, Jahve, Bog tvoj, Bog sam ljubomoran. Kažnjavam grijeh otaca – onih kojim me mrze – na djeci do trećeg i četvrtog koljena,

6 a iskazujem milosrđe tisućama koji me ljube i vrše moje zapovijedi.

Ispunjavanje ove zapovijedi za sobom povlači obvezu pripaziti na vlastitu predodžbu o Bogu. Kakva je moja slika o Bogu? Je li ona istovjetna slici koju mi daje Evanđelje? Jesam li dopustio da se moja slika o Bogu iskrivi, postane demonička ili naivna?

Kako to prepoznati? Po odnosu prema samome sebi. Ako sebe ponižavam ili imam narcisoidan pogled na sebe, onda je i moja predodžba o Bogu zasigurno izopačena ili naprosto živim u grijehu protiv prve zapovijedi, što za sobom povlači posljedicu loše slike o samome sebi i iznimno loš odnos prema drugima: ili ih uništavam i osjećam prema njima prijezir ili stalno stvaram ovisnost prema ljudima i od njih stvaram idole.

Biti u „kontaktu” s Biblijom, razmatrati Evanđelje, upoznati se s Naukom Crkve, klanjati se Presvetom oltarskom sakramentu i Kristovu Licu, pristupati sakramentima: ispovijedi u kojoj primamo milosrđe i Euharistiji koja nam daje doživjeti ljubav.

U vrijeme Mateja carinika, na novcu je bila Cezarova slika – slika božanskog vladara. Na novcu je dakle slika vladara. Carina je podrazumijevala ubiranje i lišavanje drugih novca na kojem je bio vladarev lik. To nam omogućuje shvatiti zašto je Matej postao carinik. Tražio je vladara svoga života, a istovremeno je druge lišavao sličnosti s Bogom. Naravno da je riječ o prenesenom značenju, o metafori, no vrlo je prihvatljivo kao tumačenje koje baca svjetlo i na naše pogrješne postupke. Tko je istinski vladar ovoga svijeta? Bog je Gospodin svega svemira! Mateju je nedostajala istinska slika o Bogu! Živio je u grijehu protiv prve Božje zapovijedi! Matej, oduzimajući drugome sliku vladara, lišavao ga je sličnosti s Bogom. Tako se zbiva kada loše o drugome govorim znači da mu oduzimam sličnost s Bogom. Lišiti drugoga sličnosti s Bogom može se kroz osudu, ogovaranje, kritiku, ismijavanje, pogrdne nadimke, prijezir. Najgora osuda je samoosuda – odnosno mržnja prema samome sebi. Otkuda osuda? Iz uvjerenja da nas Bog proklinje! A otkuda takvo uvjerenje? Iz pogrešne i loše slike o Bogu!

Isus na razne načine opominje učenike da ne osuđuju. Sveti Bazilije Veliki: poradi manjka vlastite dobrote kojom bi se mogao podičiti, čovjek pokušava pobuditi divljenje drugih naglašavajući tuđe zlo. Čovjek podliježe zabludi da obezvrjeđujući druge sam dobiva na vrijednosti. Razlog je iskrivljena slika o Bogu.

Isus nije Levija prostrijelio pogledom, već ga je pogledao s ljubavlju. Ali nije to bila naivna ljubav „Isuseka”, već ljubav samoga Boga! Isus je znao da je Matej zalutao. Matej nije vjerovao u Božju ljubav koja vjeruje u čovjeka! I Isus je dopustio Leviju povjerovati u Boga koji gleda s ljubavlju.

Levi nije postao netko tako što je drugoga učinio nikim. Postao je netko jer je pronašao sliku o Bogu – osjetio je Božji pogled kada je Isus ušao u njegovu carinarnicu i pristupio njegovoj duši. Vidio je u Isusu istinsku sliku Boga što mu je vratilo samopoštovanje, a samim time i poštovanje i ljubav prema bližnjima. Nakon susreta s Isusom priredio je gozbu na koju je pozvao carinike i grješnike i gledao je na njih s ljubavlju. Pozvao je i Isusa i Njegove učenike. Njegova je duša slavila Ijubav, njegovo je srce pronašlo sliku Boga koji ljubi njega samoga, ali i njegove bližnje.

Gornji tekst je izvadak iz knjige o. Augustyna Pelanowskog “Kad Duh Sveti govori”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net.