Mlakost u kojoj duh nije “ni vruć ni hladan” – niti iskreno ljubi niti mrzi – stanje je u kojemu čovjek odbija Boga i njegovu volju dok se naizvan pretvara da ga voli kako bi izbjegao nevolje i spasio svoje pretpostavljeno samopoštovanje. To je stanje koje se ubrzo javlja kod onih koji su obično nezahvalni za Božje milosti. Čovjek koji iskreno odgovara na Božju dobrotu i priznaje sve što je primio ne može biti mlak kršćanin. Istinska zahvalnost i licemjerje ne mogu postojati zajedno. Potpuno su nespojivi. Zahvalnost nas sama po sebi čini iskrenima – odnosno, ako to ne čini, onda nije istinska zahvalnost.

Zahvalnost je pak više od misaone vježbe, više od formule riječi. Ne možemo se zadovoljiti time da radimo mentalne zabilješke onoga što nam je Bog učinio i da mu zatim površno zahvalimo za primljene darove.

Biti zahvalan znači priznati Božju ljubav u svemu što nam je dao – i priznati da nam je dao sve. Svaki naš dah dar je njegove ljubavi, svaki trenutak postojanja milost je jer nam donosi njegove neizmjerne milosti. Zahvalnost ništa ne uzima zdravo za gotovo, uvijek odgovara, neprestano nas budi za nova čuda i hvalu Božjoj dobroti. Jer zahvalan čovjek zna da je Bog dobar ne na temelju onoga što je čuo, nego iz vlastitoga iskustva. A to je ono što čini razliku.

Gornji tekst je izvadak iz knjige “Misli u samoći”.  Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi pročitajte na linku.