Otkazuju se svete mise.

Katolici odjednom više ne mogu primati Euharistiju, a na nekim mjestima ne mogu se ni ispovijedati.

To je težak udarac.

Kada na društvenim mrežama spomenem kako me to rastužuje, mnogo mi ljudi odgovori nekom frazom poput: „Pokušaj sagledati širu sliku.”

Objašnjavaju činjenicu da će otkazivanja spasiti živote.

Ističu činjenicu da mnogi katolici tijekom povijesti – pa čak i danas – nisu mogli redovito pohađati svetu misu ili primati Euharistiju tijekom jako dugih razdoblja.

Ležerno kažu: „Pa gledaj misu preko interneta.”

Razumijem sve to. Razumijem da biskupi daju sve od sebe da donesu razborite odluke za svoju pastvu. Razumijem da moramo prihvatiti njihove upute i biti poslušni.

Ali upravo smo izgubili sakramente.

U redu je biti žalostan.

U redu je plakati zbog gubitka svete pričesti, klanjanja Presvetom oltarskom sakramentu, ispovijedi.

Euharistija je središte katoličkoga života. Ona je izvor i vrhunac naše vjere.

Biti bez pričesti nije banalna stvar.

Ako ste zbog toga zaplakali, neka vam drugi ne govore da je pogrešno biti tužan. Ne osjećajte se krivima jer drugi pokušavaju omalovažiti vašu bol.

U redu je tugovati zbog tako velikoga gubitka. Prirodno je tugovati. U redu je dopustiti sebi da uđete u tugu što se skupila u vašemu srcu.

Život bez Euharistije u sebi ima veliku prazninu.

A ta praznina boli.

Kako vrijeme prolazi, i ne znamo koliko će proći vremena dok ne budemo opet smjeli na svetu misu i ispovijed, naša će čežnja porasti – ili će ispariti.

Počet ćemo strastveno čeznuti, ili ćemo postati mlaki u svojoj ravnodušnosti.

Ova pandemija možda je prekretnica u našim životima.

Sada kada nam je Euharistija uskraćena, možda ćemo uvidjeti koliko nam je dragocjena. Možda ćemo shvatiti koliko se naš život vrti oko nje. Kako nas ona jača i podržava.

Osjetimo duboko njezin gubitak.

Radujmo se danu kada ćemo ga opet moći primiti.

Mt 9,15 kaže: „Mogu li svatovi tugovati dok je s njima zaručnik? Doći će već dani kad će im se ugrabiti zaručnik, i tada će postiti!”

Ove je korizme zaručnik ugrabljen od nas.

Vrijeme je za post.

U pustinji smo. Gladni smo ga.

Neka ta glad raste. Obnovimo svoj korizmeni post. Neka praznine u našem zemaljskom životu odražavaju prazninu u našemu duhovnome životu.

I dok te praznine rastu, pozovite Duha Svetoga u te ponore. Neka nas on vodi, upućuje nas, mijenja naše živote.

Neka ovo bude trenutak obraćenja.

Trenutak koji za nas započinje novi dio života.

Što možemo učiniti?

1. Zamolite Duha Svetoga da vas vodi

Neka Duh Sveti govori. Provedite neko vrijeme sjedeći i slušajući njegov glas.

Što to on želi od vas? Kako on želi zadovoljiti vas? Kako će on preobraziti vaš život?

2. Zagledajte se u prazninu

Koliko duboko osjećate gubitak svete mise?

Možda vas poziva da nikada više ne propustite nedjeljnu svetu misu vlastitom krivicom. Možda želi da se obavežete da ćete svakoga tjedna jednoga radnoga dana ići na misu.

Osjećate li da možda nećete preživjeti bez Euharistije?

Možda vas poziva na češće primanje toga sakramenta. Možda vas poziva da se obavežete na svakodnevnu duhovnu svetu pričest.

Osjećate li se opterećeni svojim grijesima, a nemate pristupa ispovijedi?

Možda vas poziva na češće ispovijedanje – mjesečno, ili tjedno. Možda čezne da počnete raditi svakodnevni ispit savjesti.

Budite iskreni sa sobom o duhovnim prazninama koje vas sada najviše pogađaju. Dopustite sebi da osjetite taj gubitak u dubinama svoje duše.

Pozovite Boga u tu prazninu. Dajte mu dopuštenje da promijeni vaš život po trpljenju kroz koje sada prolazite.

Istražite što on želi od vas. Pokazat će vam ako ga zamolite.

3. Donesite odluke

Neka Bog promijeni vaše srce. Dopustite mu da promijeni vaš život.

Donesite odluke na koje vas on potiče. S nadom se radujte danu kada će ograničenja sakramenata prestati.

I budite spremni toga dana početi živjeti novi život na koji vas poziva.

Kada nam se zaručnik vrati, opet ćemo s velikom radošću sudjelovati u gozbi.

I ako to dopustimo, naš će se život zauvijek promijeniti.

Bog može izvući nešto dobro iz svega.

Ne mogu zamisliti nešto gore od života bez sakramenata.

No neki ljudi tako žive većinu svojega života.

Ondje gdje je katoličanstvo nezakonito i gdje su progoni svakodnevica, ljudi jako dugo vremena budu bez sakramenata, i čak riskiraju život da ih prime.

Ovdje, u našim udobnim američkim životima, mi sada možemo doživjeti djelić toga gubitka.

Neka dopustimo Bogu da donese neko dobro veliko poput trpljenja koje osjećamo.

Neka budemo revniji, vjerniji katolici na drugoj strani pandemije.

Neka češće primamo svetu pričest.

Neka se češće oslanjamo na ispovijed.

Neka zapamtimo središnju ulogu i nužnost sakramenata u našemu životu.

Prijatelji moji, ne dopustite da vam pesimisti govore da ne tugujete.

Dopustite sebi osjetiti žalost.

Dopustite sebi zaplakati.

Vaša bol zbog ovoga gubitka je stvarna.

Euharistija je izvor i vrhunac naše vjere. Za vrijeme ove odvojenosti još čvršće svojim srcima prionimo uz nju.

I nemojmo nikada više uzimati zdravo za gotovo pohađanje svete mise, primanje svete pričesti i opraštanje grijeha u ispovijedi.

***

Otkazivanja svete mise počinju obuhvaćati sve veća razdoblja.

Jučer sam vidjela prve obavijesti da se u nekim biskupijama otkazuju svete mise u Velikome tjednu i na sam Uskrs.

Srce mi se i dalje slama.

Ako ste i vi bez svete mise u Velikome tjednu (ili ćete možda biti), za vas imam nešto što bi vam moglo donijeti nešto utjehe i pomoći vam približiti se Isusu za vrijeme ovoga teškoga razdoblja. Radi se o molitvenome dnevniku Hod kroz Veliki tjedan s Isusom koji počinje na subotu uoči Cvjetnice, i traje sve do Uskrsa. U njemu se nalaze svakodnevna misna čitanja, moćna razmatranja, molitve i duboka promišljanja s pitanjima za svaki dan toga presvetoga tjedna. Njegovo digitalno izdanje možete nabaviti na poveznici ovdje.

Sara Estabrook

Prijevod: Ana Naletilić

Tekst je izvorno objavljen na stranici To Jesus, Sincerely i objavljujemo ga u hrvatskom prijevodu s ekskluzivnim dopuštenjem koje vrijedi isključivo za portal bitno.net.