Najkraće govoreći, kod grijeha oholosti prepoznajemo dva stava: uzdizanje sebe i poniženje sebe. Kada se uzvisujemo, obično ponižavamo druge. Uzdižemo sebe jer ne osjećamo da bismo bili vrijedni u očima drugih da nas vide onakve kakvi uistinu jesmo. Arogancija je rezultat višegodišnje dresure kojoj nas izlaže mišljenje drugih. Ocjena, kritika, poniženje, ismijavanje ili pak favoriziranje, hvaljenje, precjenjivanje, postavljanje prekomjernih zahtjeva baca nas u kušnju predstavljati se za nekoga tko bi se svidio ili bi bio prihvaćen. Ovisni smo o mišljenju drugih i to čini da ljudska riječ ima snagu zapovijedi – radimo ono što se drugima sviđa i što u drugih izaziva divljenje, u najmanju ruku prihvaćanje. Kako bismo se svidjeli drugima moramo stalno uspijevati. Činimo tako jer želimo postići efekt divljenja koji nas podsjeća na ljubav.

Druga vrsta oholosti je ponižavanje sebe – umišljamo si kako ništa ne uspijevamo, da smo jadni, nepotrebni i da nas nitko ne voli. Smatramo se netalentiranima, neprestano se za nešto okrivljujemo. Tužimo se drugima, izigravamo žrtve, neprestano smo razočarani, bolesni ili nesretni. Tako se čini, iako se iza toga krije skriveni motiv – primorati druge na bilo koji način da se zabrinu za nas, privući pozornost. To je vrlo destruktivno i sramotno. U konačnici, borbom za tuđu zainteresiranost i brigu, želimo doživjeti iskustvo koje nas podsjeća na ljubav. Želimo u drugih izazvati sućut, jer ona podsjeća na ljubav. No, hoćemo li, boreći se za nečiju sućut, uistinu zadobiti ljubav? Mislim da drugi onda vole naše maske, a ne nas, onakve kakvi jesmo. Zar nam je uistinu stalo do imitacije ljubavi, a ne do Ljubavi? Istinska ljubav nas voli onakvima kakvi jesmo, a ne onakve kakvi se čini da jesmo. Ne savjetujem pred Bogom izigravati nesretnike i žrtve jer u biti naše stanje uopće nije tako mučno, već samo želimo svojim manipulacijama poseban tretman kod Boga. To je opasno. Bog nije senilan starac!

Oholost je destruktivna, vodi u mržnju i zavist i navodi zle duhove na čovjeka. Šaul se cijeli život htio svidjeti ljudima. Zbog osjećaja manje vrijednosti – uzdizao se – jer se osjećao niskim. Činio je sve samo da bi ga ljudi voljeli i zato ga je Bog odbacio, a on pritiješnjen ljubomorom, poginuo je u borbi s Filistejcima.

Pogledajmo još i Jakova. U njemu jasno možemo vidjeti što znači poniznost i kako se odreći oholosti. Kao što smo rekli, oholost je kao prvo uvjerenost, da u svemu moramo biti idealni i da u svemu moramo uspjeti i da nikada ne smijemo izgubiti, jer smo najbolji ili moramo kao takvi glasiti. Drugi oblik oholosti je suprotno uvjerenje: neuspješni smo, ništa nam ne polazi od ruke, ničemu se ne nadamo, vrijedni smo prijezira.

Prvi stav ukazuje na čovjeka koji se na svom životnom putu nikada ne želi potplesti, njegov život ne šepa; drugi stav je kao kad netko sam sebe uvjeri da je šepav na obje noge. Sjetimo se Jakova na rijeci Jabbok. Kada je stao nad njenim vrijednim izvorom, imajući za sobom Labana kojemu je ukrao stada, a pred sobom Ezava kojem je ukrao blagoslov, htio je u Bogu naći potporu i smilovanje. Umjesto toga, Anđeo kojeg je Bog poslao, slomio mu je desni kuk da je Jakov hramao na jednu nogu. Bog mu je pomogao, ali ne onako kako se Jakov nadao. Bog mu je pomogao razumjeti na čemu se temelji ponizan život. I Jakov je shvatio da je život malo uspješan, malo neuspješan. Malo smo gore, malo dolje, puni smo nesavršenosti i savršenosti.

To je poniznost. I zato ga je Anđeo pustio s jednom zdravom i drugom šepavom nogom, jer jedino tako možemo ići naprijed – kada priznaš da u sebi imaš neizmjerne vrijednosti i ponižavajuće slabosti. To je poniznost. Treba upamtiti da imamo i uspone i padove, darove Duha Svetog i sklonost grijehu.

Sve ovo što smo dosada rekli o oholosti uvjerava nas da je i ona oblik traženja ljubavi. Želimo zaslužiti ljubav plešući igru oholosti, i pronaći osjećaj sigurnosti u takvim postupcima koji će zasigurno izazvati divljenje. Divljenje je element ljubavi. Potpadajući oholosti želimo uistinu imati nešto s ljubavlju, iako ne vjerujemo da smo vrijedni ljubavi.

Oholost je skriveno nepovjerenje da ovakvi kakvi jesno možemo biti ljubljeni (1 Kor 4, 6-19). Sjajno je to razumio sveti Pavao, jer kada je korio Korinćane što su se poveli za oholim, krivim apostolima, obećao je doći s … ljubavlju. Ondje gdje je oholost načinila štetu, prije svega, treba pristupiti s istinskom ljubavlju. Jednako je Isus ljubavlju ozdravio Mateja koji se zatvorio u ćeliju i u samog sebe. Gledajući oholog i osamljenog carinika, kojeg je nedostatak ljubavi učinio grabežljivcem i običnom beštijom, izbavio ga je iz zamke oholosti pogledom punim ljubavi (Mt 9, 9).

Gornji tekst je izvadak iz knjige o. Augustyna Pelanowskog “Odlasci”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net