Sin Božji, svojom prisutnošću i svojim životom među ljudima, pokazuje kako odgovoriti na Očevu ljubav. Daje novi smisao našemu trpljenju, umiranju za Boga i za ljude. Njegova prisutnost mijenja naš način percepcije stvarnosti. „Tada dozva Ivan k sebi dvojicu svojih učenika, posla ih Gospodinu da ga pitaju: ‘Jesi li ti onaj koji treba doći ili da čekamo drugoga?’ Ti ljudi dođoše k njemu i rekoše: ‘Ivan Krstitelj nas šalje tebi da te pitamo: Jesi li ti onaj koji treba doći ili da čekamo drugoga?’ U onaj čas upravo iscijeli mnoge od bolesti, od muka i od zlih duhova, i mnoge slijepe obdari vidom. Odgovori im: ‘Idite i javite Ivanu što ste vidjeli i čuli: Slijepi vide, hromi hode, gubavi se čiste, gluhi čuju, mrtvi ustaju, siromašnima se propovijeda radosna vijest. Blago onome koji se ne sablazni u meni!“ (Lk 7,19-23).

Isusov dolazak prepoznajemo po tome što se nešto mijenja na mjestu gdje je On: gluhi na Božju riječ postaju osjetljivi na glas neba, slijepi postaju osjetljivi na svoje grijehe i počinju ih uviđati, hromi i šepavi uslijed psihičkog opterećenja, počinju hodati ravnim i sigurnim, radosnim korakom. Oni koji osjećaju grubu mržnju prema sebi i bivaju odbačeni zbog prijezira, dobivaju snagu za život i ljubav drugih, a umrli u smrtnim grijesima i strastima uskrisavaju da žive novim životom u milosti. Ukoliko vidimo takve znakove, možemo biti sigurni da je Isus među nama (usp. Lk 7,19-23).

Isus daje milost bez naplate, bez naših zasluga izlijeva njezinu snagu koja ozdravlja sve koji vjeruju i silno to žele. „A kada se pojavi dobrota i čovjekoljublje Boga našega Spasitelja spasi nas, ne zbog djela pravde koja mi učinismo, nego po svom milosrđu, kupelji preporoda i obnove koju daje Duh Sveti“ (Tit 3,4-5). Naš Gospodin nije vidio u nama ništa što bi bilo dostojno Njegove nagrade. Mi smo slijepi, hromi, gluhi, oni koji umiru od straha i grijeha, naše stanje jednostavno je poražavajuće. No, pored toga što smo takvi, a možda prije svega zbog toga, ipak traži našu vjeru da može sve u nama promijeniti. Kada nemamo vjere, nemamo ono što je najvažnije. Bog nije očekivao od Abrahama ništa drugo doli vjeru i samo vjeru priznao mu je kao zaslugu. Bez obzira na to kako sami sebe doživljavamo, moramo imati vjeru i nadu da Bog želi promijeniti naš život.

Ljudi koji su okruživali Isusa, kada su došli Ivanovi glasnici, bili su jednostavno iznenađeni svojom bespomoćnošću pred nesrećama koje su ih snašle. Zapanjenost – to je početak vjere. „U Njemu nas je izabrao prije postanka svijeta, da budemo sveti i neokaljani pred Njim“ (Ef 1,4). Tu jasno vidimo: Isus je susretao bolesne ljude, grešne i slomljene, a ostavljao ih je zdrave, posvećene i uzdignute u Duhu Svetom. Očekivao je samo njihovu vjeru da On to može učiniti – ništa drugo. Vjeruj istinski da Bog može promijeniti sve to čime ti apsolutno više ne upravljaš i što je za tebe nemoguće preskočiti, a što je posljedica tvojih grijeha i grijeha tvojih predaka. Vjera ima svoj početak u slušanju. Što bih to danas trebao čuti? Istinu o tome tko si zapravo ti: slijep, gluh, hrom, šepav, mrtav – tako izgleda tvoj odraz u ogledalu Biblije. Ako si dobro pogledao svoj odraz i zaključio da si stvarno takav, poželjet ćeš promjenu i shvatiti tko ti može otkriti istinu. Dovoljno je sada da priznaš i povjeruješ da cijelu tvoju prljavu i bolesnu prirodu može ozdraviti i obnoviti samo Isus. Ukoliko ne znaš tko si i ne poželiš promjenu, nećeš moći vjerovati.

Vjera ima svoj početak u veličini naše zapanjenosti zbog svoje bolesne situacije. Zašto su najveću vjeru u Svetom pismu imali oni koji su se borili s najvećim problemima, proživljavali najdublje tragedije, upleteni bili u najtamnije grijehe i mogli se „pohvaliti“ najtežim životom? Kada čovjek prekorači granicu nemoći pred vidljivim znakovima bolesti duše i tijela, ostaje mu samo povjerovati. Dok netko ne uvidi da je bolestan i bespomoćan, životno šepav, slijep i gluh, čak i mrtav zbog strasti i pobune protiv Boga, neće moći povjerovati. Spoznaja prave istine o sebi daje nam snagu da jače povjerujemo! Kako li samo naglo i halapljivo, gladno novorođenče traži mlijeko? Zašto tako plače da majka pohiti i pruža mu grudi koje tako lakomo hvata i siše? Jer ga na to jednostavno prisiljava užasna glad! Zašto su neizlječivo bolesni ljudi spremni učiniti sve da bi dobili zdravlje? Jer ih na to prisiljava uporna bol i nada da je to njihova zadnja šansa za ozdravljenje. Zašto bi slijepac dao sve samo da vidi modro nebo? Užasava ga mrak koji vlada ispod vjeđa. Zaprepaštenost rađa vjeru tek kada smo „zaprepašteni“ sami sobom! Isus je tamo gdje ljudi nalaze milost zaprepaštenja zbog svoje situacije i tek tada mogu vidjeti poražavajuće rezultate svoje pobune protiv Boga.Bog prima u svoje srce i one najokorjelije, ukoliko uvide svoju tvrdoglavost i pobunu.

„Uzišao si na visinu vodeći sa sobom sužnje, ljude si primio na dar; čak i buntovnike da stanuju, Gospode Bože“ (Ps 68,19). Osim toga, On sam moli Oca da imamo vjeru, a to znači da je sami osvajamo stalno gledajući u provaliju svoje savjesti, ili smo se odlučili za nju kada smo spoznali svoj bolestan život! „A ne molim samo za njih, nego i za one koji na njihovu riječ povjeruju u mene….“ (Iv 17,20).

Zaprepaštenje se čini u prvi tren kao nemoć, ali u biti to je trenutak najveće mobilizacije unutarnjih snaga duha i cijeloga ljudskog organizma. Ljudi se odlučuju na herojsku hrabrost samo onda kad su stvarno preplašeni. Najviše nas zaprepašćuje i plaši smrt. Upravo njezine slike mogu u nama pokrenuti ogromnu i do te mjere neviđenu i oživljujuću snagu, koja oživljava prvenstveno druge, ali i snagu koja može obnoviti cijeli naš život. Isus je donio svjetlo, rasvijetlio, ne samo smrt samu, nego i umiranje, svaku vrstu umiranja s kojom se u životu susrećemo. Svako umiranje, zahvaljujući Isusovu umiranju, dobilo je smisao – kao da smo ponovo rođeni. Dovoljno je da je u našoj blizini samo jedna osoba koja proživljava svoje umiranje. To je kao da sudjeluje u Isusovu otkupiteljskom djelu i tada svi u blizini osjećaju plodove, darove otkupljenja, koje oživljava njihovo postojanje. Možemo razlikovati fizičku smrt, gubitak bliske osobe, od umiranja koje znači davanje svoga života za druge. Isus je čak i tjelesnu smrt učinio izvorom koji oživljava ljudsko postojanje, jer kada je nastupila Njegova smrt, nama je darovan vječni život. Umro je i darovao sebe za druge, posvetio je svoju smrt za sve nas. Od toga trenutka, svaka vrsta umiranja može imati smisao i voditi k punini života.

Gornji tekst je izvadak iz knjige o. Augustyna Pelanowskog “Zašto Bog dopušta patnju?”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal www.bitno.net.