More je u Bibliji bilo simbol sjedišta sotone, zlog duha, princa tame i bezdana. Kada je Isus slao apostole da love ribu skrenuo im je pažnju na sličnost između napora i truda oko lovljenja ribe i onoga koji će biti povezan s izvlačenjem duša iz kraljevstva tame. U Djelima apostolskim možemo pročitati opis Pavlova putovanja po moru na putu za Rim. Ne služi se Pavao pravim mrežama i ne baca ih u more, ali čini nešto slično riječima koje „baca“, upućuje, onima koji su ga vodili u Rim i bili njegovi neprijatelji. Pavlova dobrota i domišljatost spasila je svima život, ali samo zemaljski. Origen, komentirajući Jeremiju u jednoj od propovijedi (usp. Jer 16,1-2), na jasan i zadivljujući način piše o ribarskoj umješnosti apostola koja je kasnije postala umijećem podizanja drugih sa životnog dna: „U Evanđelju po Mateju napisano je da je naš Otkupitelj došao na Galilejsko jezero i opazio ‘Šimuna zvanog Petar i brata mu Andriju, gdje bacaju mrežu u more; bijahu ribari.’ I dalje govori Riječ da ih je Spasitelj pozvao rekavši im: ‘Hajdete za mnom, učinit ću vas ribarima ljudi! Oni brzo ostave mreže i pođu za njim.’ I Isus ih je učinio ribarima ljudi. Zatim je susreo ‘druga dva brata, Jakova Zebedejeva i brata mu Ivana: u lađi su sa Zebedejem, ocem svojim, krpali mreže.’ Njih je također pozvao u to „zvanje“, i njih je učinio ribarima ljudi. Ako promislimo o tome kako je Gospodin tadašnjim ribarima dao dar i moć da Riječju, u koju su utkana Pisma, pletu mreže oko duša onih koji ih slušaju, a to je pravo umijeće, umjetnost koju ih je naučio sam Isus Krist, možemo vidjeti da na isti način i danas djeluje naš Spasitelj šaljući današnje „ribare“ da „love ljude“ Riječju Života da bi se mogli spasiti iz morskih dubina i izbjeći njegove opasne valove.“

Općenito govoreći, obične ribe, stvorovi lišeni duše, ulovljene u ribarske mreže, klopke ili na štapove, ugibaju i poslije te smrti nema za njih života. Onaj pak, koga su u mrežu „ulovili“ Isusovi ribari, također umire, ali najprije umire za svijet, umire grijehu, a poslije smrti biva oživljen Riječju Božjom i dobiva drugačiji, novi život. Navest ću hipotetski kao primjer (neka nitko ovo ne uzima za kakav „drugačiji nauk“) da bismo lakše shvatili usporedbu: to bi bilo kao kada bi riba imala dušu koja bi se nakon izlaska iz ribljeg tijela mijenjala i činila ribu nečim savršenijim nego što riba jest. Eto, isto tako događa se ako si „upao u mrežu“ učenika Isusa Krista: izišao si iz mora, promijenio si svoju dušu, nisi više riba koja boravi u tamnim morskim dubinama. Tvoja duša se odmah mijenja, preobražava se i postaje nečim božanstvenim, nečim boljim nego do sada.

Prije nego kreneš čitati dalje ovo razlaganje, pažljivo pročitaj 27. poglavlje Djela apostolskih. Zašto je Gospodin dopustio da Pavao doživi takvu oluju i prođe kroz takve opasnosti? Zašto ti doživljavaš slične stvari? Tko je bio spasitelj u Pavlovoj priči? Pavao je upozoravao i opominjao mornare i satnika da ne isplovljavaju na more jer je to bio dan posta po hebrejskom zakonu. Pavao je interpretirao događaje u duhu poslušnosti Božjem Zakonu. Plovidba je bila opasna jer bijaše post, deseti dan sedmoga mjeseca, vrijeme posta za vrijeme kojeg su Izraelci molili Boga da im oprosti grijehe: nisu ništa radili, samo su činili pokoru. Dakle niti su smjeli raditi, niti previše jesti (usp. Lev 23,27). Mornari nisu poznavali Božji Zakon i ne samo da nisu postili, nego su i radili bez odmora. Čini se da nas svakodnevica prisiljava na posao i trud bez prestanka, stalno trčanje oko obveza, povećanja imutka: želimo što prije postići planirani cilj. Zanemarujemo molitvu, ne stignemo i ne sjetimo se čitati Bibliju, a pronaći vrijeme za okajavanje svojih grijeha, o tome nema niti govora. Opasnost počinje onda kada otvrdnemo, kada nam najvažniji postanu trbuh i postelja! Post ne znači samo suzdržavanje od hrane i rada. Ono je samo povod da se uđe u sebe, u mir koji će nam omogućiti da uvidimo pogreške svoje savjesti (usp. Lev 23,27)! Ništa nije ukazivalo na oluju kada su satnik, kormilar i kapetan odlučili isploviti dalje. Za Pavla pak, čovjeka odgojenog u duhu poslušnosti Božjoj Riječi – omalovažavanje vremena koje je određeno za molitvu Bogu za oprost grijeha, bilo je već samo po sebi početak katastrofe!

Redak 11. stoji u suprotnosti prema 25. retku. Kome vjerovati? Bogu i Njegovu Zakonu ili onima kojima smo stavili kormilo svoga života u ruke? Pogrešan izbor – čest je razlog naših životnih brodoloma! Onda je udario vjetar, euraquilo! Vjetar, koji se pretvorio u oluju koja je promijenila smjer broda. Kad zaobilazimo Boga i Njegov Zakon, sigurno se događa da padnemo u ruke snage duha koji nas bace tamo gdje se nismo željeli naći. Sruče se na nas neočekivane situacije, oluje strasti, bure nezaustavljivih osjećaja i događaja. Izgubimo kontrolu nad situacijom. Razočaraju nas oni kojima smo vjerovali. Takva iskustva uče nas ne samo pameti nego prvenstveno poštovanju i poslušnosti Božjemu Zakonu. Kormilo naše sudbine treba biti u Spasiteljevim rukama, a ne u rukama ljudi. Mornare je spasila vjera jednoga čovjeka, da nije bilo Pavla na brodu svi bi stradali. Da nije bilo niti jednoga čovjeka koji je vjerovao više Bogu nego ljudima, svi bi potonuli na dno. Dobro je kada na lađi tvoga zajedništva postoji makar jedna takva osoba koja više vjeruje Bogu nego tebi!

Promotrimo: Pavao je bio zatvorenik, dakle neprijatelj, a zahvaljujući njemu svi drugi su spašeni! Molio je da oni koji su bili njegovi neprijatelji budu spašeni od posljedica nebrige za Božji Zakon. Je li tvoj neprijatelj bio za tebe nekad upravo ona osoba koja ti je donijela spas? Slično kao i satnik: bio je Pavlov neprijatelj, zatvarao ga i držao kao utamničenika. Pavao je bio potpuno ovisan i njemu izručen na milost i nemilost. No, kada su mornari i vojnici željeli ubiti Pavla, spašava ga upravo on! Znaš li gledati na stvarnost kako je gleda Biblija? Mornari bijahu Pavlu poput Ninivljana, a on sam bio je Jona. Židovi nisu ulazili čak ni u Pretorij, tako su odvratnima i nečistima smatrali Rimljane. Međutim Pavao će poći naviještati Riječ Božju pred samoga Cezara. Zaista, morao se jako boriti sa samim sobom da bi u njemu pobijedila želja za darivanjem riječi spasenja svojim najvećim neprijateljima! Ali tako je u svijetu Biblije – riječi oslobođenja čut ćemo upravo od onih koje zatvaramo, ili od onih koji su, po našemu mišljenju, naši neprijatelji. Mornari su izgubili sve. Da spase život bacili su u more sve što su posjedovali. Iskustvo životne oluje čini da se, prije ili kasnije, rješavamo svega što je bilo za nas važnije od Boga i Njegove Riječi. Sve smatramo gubitkom i nepotrebnim prema poznavanju i ljubavi Isusa Krista! Zanimljivo je zapravo, kako u trenutku najdublje tame i mraka, kad se nisu vidjele čak ni zvijezde, niti mjesec (zamisli da je taj mrak pao na tebe?) mornari nisu mogli čak niti jesti – postili su od straha! Kada nema posta poradi strahopoštovanja prema Bogu, javlja se post zbog straha! U trenutcima očaja ne jede nam se, nemamo teka. No, zašto nam se događaju trenutci očaja? Nije li upravo radi toga što smo na našem životnom putovanju zaobišli Boga i njegove odredbe? Za onoga kome je post beznačajan, doživljaji postanu tako ranjavajući da izgubi i volju za jelom! Pavao govori mornarima da mu se noću ukazao anđeo Gospodnji – i to baš u toj najtamnijoj i najočajnijoj noći. Anđeo svjetlosti treba tamnu pozadinu. Milost treba „nemilos(rd)nu“ situaciju da bi se mogao objaviti njezin sadržaj i smisao. Pavao ujedno objašnjava da su mornari loše učinili omalovažavajući njegove riječi. Jer bile su to riječi Božjega sluge, dakle sigurno je izgovarao riječi koje mu je zapovjedio Gospodin. Zbog njegove vjere i želje da se proslavi Bog, svi koji su plovili s njim, bili su spašeni. Oluja je trajala dva tjedna. Nažalost, naše životne oluje traju često duže ali uopće ne postajemo mudriji jer nema nikoga tko bi nam, u svjetlu Riječi Božje, u svjetlu Svetoga pisma, objasnio što se s nama događa. Tek je Pavao, nakon četrnaest dana sulude, po život opasne plovidbe, naredio ljudima da jedu. Kazna prisilnog posta postala je već preduga.

Nije dobro omalovažavati Božji Zakon jer onda ono što smo trebali dati Bogu kao žrtvu postaje za nas kaznom a ne milošću. Pavao je zahvalio Bogu i potaknuo prisutne na brodu da jedu. Biblija govori da je na brodu bilo dvije stotine sedamdeset i šest ljudi. Tvrdim kako ovaj broj nije slučajnost. Ovaj broj u gramatičkom kodu označava riječ QIQAJON. Ovo je hebrejski naziv za bršljanov grm ispod kojega se odmarao Jona kada nije mogao od ljutnje gledati kako su se Ninivljani obratili, činili pokoru i ponovno prigrlili vjeru (usp. Jon 4,7). Ovaj put i Pavao je bio među Ninivljanima, jeo je i pio s najvećim neprijateljima koje je netom, svojom molitvom, spasio iz životne pogibelji. Pavao je Jona, ne pobunjeni, nego onaj koji voli svoje neprijatelje. To je za nas jako važno, da dođemo preko Svetoga pisma do Božje zamisli i volje koja, u svakoj situaciji, traži našu poslušnost, upravo zato da bismo upoznali i ispunili Božju volju – spasenja svih ljudi: svih, ne samo nekih. Hajdemo još malo dalje: da nije bilo oluje, satnik i mornari ne bi čuli o Bogu i ne bi doznali da je On Spasitelj. Da nije bilo plovidbe, satnik ne bi spasio Pavla. Oluje vežu ponekad tako udaljene ljude, kao što su zatvorenik i satnik, onoga koji je lišen slobode i onoga koji mu je oduzima, od neprijatelja stvaraju prijatelje, ali prvenstveno pokazuju da samo Bog izbavlja. Možeš li pronaći u svome životu takvu priču koja te svojom silinom i bacanjem u očaj naučila poštovati Božji Zakon, otvorila tvoje srce prema onima koje nisi volio, pokazala ti da je samo Gospodin jedini Spasitelj?

Gornji tekst je izvadak iz knjige o. Augustyna Pelanowskog “Zašto Bog dopušta patnju?”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal www.bitno.net.