Pater Ike: ‘Žao mi je što se očevi i majke ne usude svojoj djeci reći kako je siromaštvo dobro i kako je to njihov izbor’

Bogatstvo je salo duše.

Svi znamo: ako udovoljavamo svojim apetitima, te bez sustezanja grabimo jelo i piće koliko god i kad god možemo, brzo ćemo postati pretili. A onda ćemo izgubiti slobodu pokreta. Nestat će planinarenja, trčanja, uspinjanja, sportovi… nestat će živost, vitalnost. Sve će postati teško, i imat ćemo manjkav fizički život.

Ono što salo čini tijelu, to bogatstvo čini duši: ako gramzivo idemo za zaradom gdje god i kad god možemo, uskoro ćemo izgubiti gipkost duše kakvu nalazimo kod siromašnih. Ona se više neće moći vinuti k nebu, zavapiti, biti malena pred njim, uspinjati se k Bogu. Oteščala u materijalnom bogatstvu duša je usaljena i gubi svoje vitalne sposobnosti. Unutarnjost mu postaje nagrđena, a on postaje nesretan.

Siromaštvo treba razlikovati od bijede – stanja u kojemu nemaš ni elementarne stvari nužne za dostojan život: krov nad glavom, obuću, odjeću, dnevni obrok…. Siromaštvo je stanje u kojemu imaš sve elementarno, ali ipak nemaš sve što ti treba. Možda nemaš cipele baš za svaku prigodu, ali nisi bos. Nemaš baš svaku knjigu ili stvar koja ti treba za faks, ali snalaziš se. Nemaš stalno novca, ali imaš za osnovno. Nemaš baš veliku kuću, niti svoju sobu, niti svoj stol, vlastit ormar… ali imaš krevet i krov nad glavom. Kao što mršav i vitak ne možeš biti ako svaku svoju glad zasitiš, tako ti ni duša ne može biti slobodna ako imaš sve što treba.

Trebalo bi ohrabriti mlade ljude da prepoznaju zamku koja im je već sad utkana u srce – pa čeznu za bogatstvom ili obiljem. Možda su još uvijek siromašni, ali ako im je ideal obilja ili bogatstva zatrovao dušu, nesretni su jer sanjaju o obilju koje ne mogu imati. Takvo siromaštvo nije dobro, jer je to zakočilo njihov život, pa se stoga ne žene ili ne udaju, ne prihvaćaju manje plaćene poslove… Odbijaju biti siromašni, pa su stali. Ne usude se imati puno djece, jer ne znaju da ih trebaju odgajati u siromaštvu; kane kroz svoju djecu liječiti svoje komplekse tako da im priušte sve što oni nisu imali…

Evanđeosko siromaštvo je prihvaćanje volje Božje, u svijesti da je čovjek sluga Božji, i grešnik; da je ovaj svijet prolazan; da smo ovdje na putu prema nebu, pa u toj svijesti svega želimo imati onoliko koliko služi. Sala samo onoliko koliko treba kako bih imao snage za planine, trčanja, gipkost, slobodu za pokret.

Siromaštvo skriva velike potencijale života jer je duša u njemu slobodna i čini sve što želi, pa se nesmetano po cijele dane može uspinjati k Bogu, plačem ili pjesmom, vapajem ili zahvaljivanjem, i sva je slobodna. Materijalno siromaštvo će tek iznova trebati otkrivati ovoj civilizaciji. Dražiti edukacije kako biti siromašan, ohrabrivati siromašne da to smiju ostati i pomagati im da uvide kvalitetu slobode duše kod siromašnog života.

Blago siromasima! – tako bi se trebao zvati nekakav zamišljeni centar koji bi pokretao i održavao pouke i obnove u ovom evanđeoskom blaženstvu, i čemu bi trebalo učiti bogate civilizacije, i ohrabrivati ih za „dijete“ i „mršavljenja“ sala duše, ne bi li otkrili.

Žao mi je što se očevi i majke ne usude svojoj djeci reći kako je siromaštvo dobro i kako je to njihov izbor. Djeca bi to mogla razumjeti. Podcjenjujemo ih. Ali, ako i ne bi, držeći se tog izbora života, svjesno i namjerno, i deklarativno, učinili bi djeci najveću uslugu.

Blago siromasima!