“Duša mi gine i čezne za dvorima Gospodnjim. Srce moje i moje tijelo kliču Bogu živomu”, čitamo u ulaznoj pjesmi svete mise. Za ulazak u dvore Gospodnje potrebno je imati čistu i poniznu dušu. Da bismo se mogli susreti s Isusom, potrebno je imati prikladnu duševnu raspoloživost. To je ono o čemu nas, ponovno, podučava današnje evanđelje.

Nakon što je proveo neko vrijeme propovijedajući po selima i gradovima Galileje, Gospodin se vratio u Nazaret, “gdje bijaše othranjen”. Tamo su ga svi poznavali: sin je Josipov i Marijin. “Po svom običaju” u subotu je Isus otišao u sinagogu. Ustao je i pročitao sveti tekst izabravši mesijanski odlomak proroka Izaije. Sveti Luka opisuje ozračje posebna iščekivanja koje se tada stvorilo: “Tada savi knjigu, vrati je poslužitelju i sjede. Oči sviju u sinagogi bijahu uprte u njega.” Čuli su o čudima “sina Marijina” i nadali su se vidjeti još čudesnije stvari u Nazaretu.

Ipak, iako su mu u početku “svi povlađivali i divili se milini riječi koje su tekle iz njegovih usta”, nisu imali vjeru. Isus im tumači da se Božji planovi ne temelje na rodbinskoj ili mjesnoj povezanosti: nije dovoljno što su živjeli s njim. Potrebna je velika vjera. Spomenuo je primjere iz Starog zavjeta: “Mnogo bijaše gubavaca u Izraelu za proroka Elizeja. I nijedan se od njih ne očisti do li Naamana Sirac.” Bog udjeljuje milosti ne stavljajući ograničenja rase – Naaman nije bio Židov – dobi ili društvenoga položaja. Ali Isus nije uočio potrebnu raspoloživost kod svojih sumještana, u zavičaju svoga odrastanja, i zbog toga tu nije učinio nikakvo čudo. Oni su u njemu jedino vidjeli “sina Josipova”, onoga tko je izrađivao stolove i popravljao stolce. “Nije li ovo sin Josipov?” pitali su se. Nisu znali gledati iza vidljivoga. Nisu otkrili Mesiju, koji je došao među njih.

Da bismo mogli vidjeti Gospodina, i mi trebamo očistiti dušu. “Krist kojega ti vidiš, nije Isus. To je u najboljemu slučaju tužna predodžba koju su tvoje zamućene oči sposobne oblikovati. Očisti se. Razbistri svoj vid poniznošću i pokorom. Tada ti ne će nedostajati bistro oko ljubavi. Vid će ti se izoštriti. Tada će ono što vidiš biti zaista on!”1

Korizma je dobra prilika da osnažimo svoju ljubav djelima pokore koja pripravljaju duše za primanje Božjega svjetla.

Ova meditacija kratki je izvadak iz dnevnih meditacija koje se cjelovite nalaze u knjizi Francisca Carvajala: Razgovarati s Bogom. Svezak II. (Korizma i Veliki tjedan). Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal www.bitno.net.

1 Sveti Josemaría Escrivá, Put, 212.