Josip iziđe pred špilju i pogleda oko sebe. Bila je noć i nebo je bilo prekriveno tisućama zvijezda. Od mnoštva tih blistavih svjetlila prosula se po zemlji prava rijeka svjetlosti. Izgledalo je kao da je sva zemlja obavijena srebrnim oblakom. I brda su u daljini bila prekrivena srebrnom svjetlošću. Nad stijenama i valovitim pašnjacima vladala je tišina. Josip pomisli kako to nije uobičajena tišina noći u kojoj sve spava. Imao je osjećaj kao da nitko ne spava, nego da svi, zemlja i ljudi, čak i životinje, bdiju u čudnovatoj napetosti. Činilo se kao da cijeli svijet zna za njegovo iščekivanje.

Iz špilje dotrči k njemu pas, podigne se na stražnje noge i prednje šape stavi na Josipova koljena: mašući repom i naćulivši uši gledao je nekuda u daljinu. Povremeno bi pogledao u Josipa i tiho zacvilio. Iako je bilo hladno, nije htio ostati kraj tople vatre, nego je trčao ovamo i onamo i nikako da si nađe mjesta.

Kada je izišao iz špilje, Josip se prisjeti da ni vol ni magarac ne spavaju. Vol je široko otvorenih očiju njuškao nešto po jaslama, a magarac je glavu držao uzdignutu, iako je bio premoren od puta.

Iz špilje nije do Josipa dopirao nikakav glas. Marija nijednom nije zaplakala, iz njezinih usta nije čuo ni najmanju jadikovku. Kada je on s Atom zapalio vatru i pristavio vodu, Marija je počivala na slami s rukama na očima. Tada je odjednom rekla:

“Josipe, molim te, iziđi. Što se treba dogoditi, dogodit će se uskoro. Ata je sa mnom. Kasnije ćemo te pozvati.”

Izišao je bez riječi. Vani je duboko udahnuo svjež noćni zrak; u špilji je bilo zadimljeno jer se zbog vlažnoga drveta vatra nije mogla odmah razgorjeti. Dim nije odmah izišao van, već se skupljao gore pod svodom špilje i pekao oči.

No unutra je bilo prilično toplo, dok je ovdje vani bilo zaista hladno.

Vrijeme je prolazilo, a iz špilje se još uvijek ništa nije moglo čuti. Posvuda nijema tišina. Znao je da porod može potrajati, ali mislima se nikako nije mogao udaljiti od onoga što se sada odvijalo unutra. Slutio je da se događa nešto neshvatljivo, nešto posve neobično. Mislio je da cijeloga života ne će zaboraviti taj trenutak. Pričat ću o ovomu trenutku, mislio je. Možda i njemu?

Hoće li ovaj koji dolazi na svijet htjeti slušati o noći svojega rođenja? Tko će on biti? Biće kojemu je dano sve znati, pa tako i sve što se zbivalo prije njegova rođenja? Ili će to biti posve običan čovjek koji polagano raste i malo-pomalo otkriva svijet oko sebe? Svevišnji ga je sigurno mogao poslati i na koji drugi način, odmah u moći i slavi. Zašto je htio da njegova uzvišenost započne u bijedi i napuštenosti? Ili je ovo bio samo trenutak kušnje? Možda će se ova noć u jednomu trenutku preobraziti u sjajan dan u kojemu će svim ljudima biti objavljeni sjaj i veličanstvo Vječnoga?

Misli su mu bile neobično bistre i smireno je razmišljao o tome što će biti s njima kada Novorođeni dođe na svijet. Njega više ne će trebati.

U sebi se potiho nadao da će se Marija i on smjeti povući negdje u posve običan život. No uznemiravalo ga je što je to dijete trebalo postati mač Svevišnjega, onaj koji će pokoriti sve narode. Stoljećima je izraelski narod iščekivao Mesiju i molio za njegov dolazak. I on ga je očekivao i molio da dođe. I u njemu je živio san da cijeli svijet upozna Obećanoga. Ali žarko je želio da Mesija ipak ne dođe u požaru krvavih pobjeda, iako su mnogi to priželjkivali.

Josip nije poznavao rat. U zemlji je godinama vladao mir, neobično dugačak mir. Rimljani su bili jamci toga mira. I Herod je zajedno s Rimljanima pridonosio očuvanju mira. Ako je i ubijao, činio je to samo u svojoj neposrednoj okolini. Ali, još nisu bila posve iščezla sjećanja na sve one bitke i taborovanja, na pokolje i šume križeva na koje su pribijali ustanike i pobunjenike. Gdje god bi započeo razgovor o tome, glasovi su drhtali. Spominjali su to samo stari, mladi su na drugo mislili. Farizeji su proklinjali takav mir uvjereni da on prikriva previše zla.

Hoće li taj mir dokinuti ovo dijete? Zar Svevišnji želi borbu i krvavi trijumf? Zar želi spasenje samo za njih, za svoj izabrani narod? A upravo je tuđinka bila jedina osoba koja im je pritekla u pomoć i koja im nije odbila pružiti gostoprimstvo. Kako svjedoče povijesne svete knjige, tako to često biva.

Ne bi me toliko brinulo, razmišljao je Josip dalje, da se sada rađa moj tjelesni sin. Znao bih da će biti kao i ja, da mu mogu predati svoje misli i osjećaje. Ali ovo nije moj sin! Ovo je onaj kojega šalje Svevišnji. On dolazi ispuniti njegovu volju. Ni Josip nije htio ništa drugo. I on je čekao na poziv Svevišnjega. Kada ga je prepoznao, pošao je za njim, iako je to značilo odreći se djevojke koju je pronašao i vlastitoga sina. Ne mogu to shvatiti, mislio je, ali ako je to njegova volja…

Cijelim se tijelom naslonio na špilju i sklopio oči. Još je uvijek posvuda oko njega vladala tišina koja kao da je bila prepuna nečijih uzdaha. Pas je lajao. Kada je ponovno otvorio oči, pričini mu se kao da mu sunce udara u oči, tako je bila jaka svjetlost. Noć je ostala noć, nije bilo sunca na nebu, ali je bilo puno svjetlije nego prije. Svjetlo koje je prije dolazilo od zvijezda sada kao da je dolazilo sa svih strana. Zemlja, brjegovi, grmlje, sve je svijetlilo kao zahvaćeno vatrom. Tada se počne oko njega širiti ugodan miris i on tek sada opazi mnoštvo cvjetova, cvijet na cvijetu; posvuda kamo mu je pogled dopirao otvarali su se veliki bijeli cvjetovi.

Tada je začuo Atin glas:

“Veseli se, Josipe, budi radostan! Sina si dobio! Porod je sretno prošao. A kako je lijep! Tvoja te žena treba.”

Učinilo mu se da zvuk riječi “žena” skriva neobično puno poštovanja. Ušao je u špilju. Vatra je još gorjela, a dim je i dalje grizao za oči. Kroz maglicu raspozna Mariju nagnutu nad jaslama. Ondje, ispod nozdrva životinja, ležalo je dijete. Nagne se nad njega. Novorođeni je ležao na slami. Dijete baš kao svako drugo dijete: sklopljene okice kao da ne želi gledati ovaj svijet, okrugle usnice, nemirne kao da nešto traži. Nimalo drukčiji od sve novorođene djece koju je vidio. Crveno-plavkaste ručice sa stisnutim prstićima ne posežu ni za kakvim mačem. Dijete je bilo maleno i slabašno, potrebno pomoći. Vol i magarac buljili su u njega, a u očima kao da im se nazirala dobrohotna suosjećajnost. I pas se bio podigao na zadnje noge te pokušao liznuti djetetove ispružene ručice.

“Gledaj, Josipe”, prošapće Marija. “Kako je lijep.” “Kako drag”, jedva izusti on.

“Zvat će se Isus. Dopuštaš to, zar ne?” “Zvat će se onako kako ti želiš da se zove.” “Naš Isus”, prošapće. “Naš sin…”

On podmetne ruku pod dijete i podigne ga. Bilo je tako lagano, barem mu se učinilo, jedva nešto teže od pelena u koje je bilo povijeno. Otac je po drevnomu običaju trebao dijete podignuti i staviti ga sebi na koljena. Marija mu se s ljubavlju smješkala. On izvrši ono što je Zakon propisivao. Kada je dijete stavio na koljena i pogledao ga, obuzme ga neobičan osjećaj. Kratko vrijeme prije toga kao da se bunio protiv toga novorođenoga, a sada se već stidio prijašnjih misli. Ovaj dječačić nije opremljen ni za kakvu borbu. Pažljivo je dodirivao ovo krhko biće. Malene su ručice mahale ovamo-onamo bez cilja. Odjednom je otvorilo oči: šarenica mu je oka bila tamnoplava. Upitno je promatrao te oči, ali je dijete, poput svakoga novorođenčeta, gledalo nekuda u stranu, nikuda određeno. Usnice su mu se neprestano pomicale.

Ponovno ustane i položi dijete natrag u jasle. Marija ga je ponovno povila u pelene načinjene od dijela svojih haljina. Nisu imali ništa drugo u što bi umotali dijete, previše su se uzdali u to da će od supruga Josipove braće dobiti najpotrebnije.

Marija se ponovno nagnula nad jasle. S velikom je nježnošću blago milovala djetetovu kosu.

“Sada moraš leći i malo se odmoriti”, reče joj Josip. “A i maleni treba svoj mir. Ata će bdjeti sa mnom. Budi bez brige, dobro ćemo paziti.”

Ona okrene lice prema njemu i blago ga pomiluje po obrazima.

“Znam da ćeš bdjeti”, prošapće.

“Onda spavaj.”

“I hoću.” Kada je već položila glavu na slamu, upita:

“Hoćeš li ga moći voljeti?”

“Bih li mogao drukčije?”

“Imaš pravo. Ne možeš drukčije. Ti ne možeš drukčije”, i položi mu ruku na prsa. “Moraš mu biti otac. To je naš Isus.”

Još jednom se nasmiješila prije nego što je sklopila oči.

Odmah zatim je zaspala.

Josip sjedne do jasala, nasloni glavu na ruke i stade promatrati usnulo dijete. Dim mu je još uvijek pekao oči. Pas mu je legao do nogu. U tišini se čulo samo disanje ljudi i životinja. Tek bi ponekad vatra zapucketala.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Jana Dobraczynskg “Snaga ljubavi, roman o sv. Josipu”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.