Lokalni izbori su za nama.

I jedva da su protekli, kako su već protekli, ne malo njih među nama koji se nazivamo kršćanima, ubrzano su se – kao i inače – potrudili nasloniti glavu na one kojima je voljom naroda vlast povjerena.

Ili – bit će da je točnije – na one koji su se za vlast izborili.

U evanđeljima je jasno zapisano što – između ostaloga – znači biti Isusov: kao ni on, nemati gdje glavu nasloniti.

Zapisano je i – u širem smislu – da biti Isusov, biti ljubljen, znači privinuti se uz Isusa.

A to i opet znači: privinuti se uz njega koji nema gdje glavu nasloniti.

Nasloniti glavu na vlastodršce ovoga svijeta za kršćane nužno znači izigrati sebe.

Izigrati one koji su čovjeku povjereni.

U konačnici: izigrati i one na vlasti.

Za one koji su se odlučili živjeti Evanđelje, postoji samo jedan način da budu uspravna duha: da žive Evanđelje u svemu, što god to od njih zahtijevalo.

Samo tako mogu uistinu činiti dobro:

biti u službi života i ljubavi, u službi ljudima s kojima žive.

U Božjoj službi.

Samo tako mogu uistinu činiti dobro i onima koji za Boga ne mare, za one koji ga izruguju, pa i za one koji mu se protive.

Vjerujem da ovaj svijet neće biti bolji po onima koji njime vladaju, tko god oni bili.

Vjerujem da će ovaj svijet biti bolji po onima koji u svim životnim okolnostima, posred svih zahtjevnosti – ništa manje i svih površnosti – Evanđelje smjerno žive kao jedinu istinu svoga i svakog života.

O Bože, daj nam da nemamo gdje bismo glavu naslonili!