Apostolski nuncij u Republici Hrvatskoj Giorgio Lingua u nedjelju 21. kolovoza održao je u Voćinu, na blagdan Gospe Voćinske, propovijed na slavlju 25. obljetnice Požeške biskupije.

Donosimo završetak nuncijeve propovijedi:

Ako niste previše umorni, želio bih zaključiti događajem koji sam doživio u Obali Bjelokosti, u Africi, u marijanskom svetištu u Abidjanu. Tamo sam iz prve ruke osjetio da Gospa u svojoj kući čeka svoju djecu, čak i onu koja su se udaljila, da progovori njihovim srcima. Za Nju nema nepopravljive djece.

Bio je Božić 1992. godine, prije gotovo 30 godina. Po prvi put sam slavio Božić u Africi, daleko od kuće i bez mogućnosti sudjelovanja na mnogim lijepim liturgijskim slavljima došašća i Božića na koja sam bio navikao. Zbog nekog nesporazuma, na Božić sam misu morao slaviti sam, u Nuncijaturi. Činilo mi se nemogućim! Kako mogu sam slaviti misu na Božić? Odmah sam pomislio na Mariju i svece i rekao sam sâm sebi: „Dobro, slavit ću s njima.“ „Gospodin s vama…“, rekao sam, obraćajući se Gospi i svecima.

Nakon ručka odlučio sam posjetiti neke talijanske redovnike koje sam tek upoznao. Došao sam do njihove kuće i … nije bilo nikoga! Tužan i potišten, osjećao sam se još više sam i rekao sam samom sebi: idem u marijansko svetište, barem će Gospa biti kod kuće!

Tada još nije bilo navigacije na mobitelu i putem sam se izgubio. Upitao sam jednog mladića, Bitibiera, za smjer i on se ponudio da me otprati. Stigavši u Svetište, pozdravio me s namjerom da se vrati nazad. Rekao sam mu: „Neću se dugo zadržati, možeš doći i ti malo se pomoliti, pa ću te otpratiti kući.“ A on mi je odgovorio: „Ali ja ne znam moliti, nikad nisam ušao u crkvu.” „Uvijek postoji prvi put“, odgovorio sam mu. Prihvatio je i ušao u prekrasno marijansko svetište. Izmolio sam večernju molitvu i vidio sam da je on cijelo vrijeme klečao. Činilo se da moli. Nakon moje molitve, pozvao sam Bitibiera da ustane i protumačio sam mu prekrasne vitraje u crkvi: rođenje Isusovo, poklonstvo mudraca, raspeće …

Kada smo izašli, upitao sam ga: „Jesi li molio?“ „Da – rekao mi je – tražio sam oprost. Jučer sam izašao iz zatvora, nakon šest godina, želim promijeniti život, što mi je činiti?“ Bilo je to pitanje koje nisam očekivao. Odgovorio sam mu: „Trudi se da budeš dobar, da budeš pošten, da ne činiš zlo nikome“,… a on mi je rekao: „Želio bih nešto učiniti za svoje roditelje. Oni su mi svih ovih godina uvijek dolazili u zatvor.“ Dopratio sam ga kući da upoznam obitelj i vidim što se može učiniti. Bila je to jako siromašna četvrt, izgrađena duž odlagališta otpada na otvorenom. Bilo bi predugo da vam ispričam sve događaje, dobre i loše, koje sam od tada proživio s Bitibierom. Kada sam otišao iz Obale Bjelokosti, povjerio sam ga prijateljima, posebice ravnatelju Caritasa, kojeg sam dobro poznavao. Jednog lijepog dana, nakon nekih 7-8 godina, kada sam radio u Vatikanu, primio sam pismo sa slikom Bitibiera kako prima krštenje!

Uvijek sam mislio da je njegovo obraćenje djelo Gospe koja je u svojoj kući dirnula njegovo srce, a zatim ga je uvijek pratila, čas ga je nosila u naručju, ponosna na svoga sina kada se dobro ponašao, čas ga skrivala pod svojim plaštem kada bi ponovno pao u iskušenja svoga prošlog života, ali ga nikada nije napustila.