Budući da nas čitavo Pismo uvjerava da je Bog stvorio sve zbog sebe samoga, sigurno je da će nastati vrijeme u kojem će se stvorenja suobličiti i biti u skladu sa svojim Stvoriteljem. Potrebno je, dakle, da i mi, prije ili kasnije, dođemo do toga da osjećamo na taj isti način: kao što je Bog htio da sve nastane zbog njega samoga, tako je potrebno da i mi ne želimo da postoji stanje niti ikoje drugo stvorenje pa niti mi sami, osim zbog njega, to jest po njegovoj volji, a ne zbog naše ugode. Za nas će to biti radost, ne zbog činjenice da je zadovoljena naša potreba niti zbog toga što smo postigli svoju sreću, nego zbog toga što smo vidjeli da je ispunjena Božja volja u nama i s nama, onako kako to molimo u našoj svakodnevnoj molitvi: Budi volja tvoja, kako na nebu tako i na zemlji.

O ljubavi sveta i čista! O osjećaju tako slatki i ugodni! O sveta i čista željo volje, zasigurno toliko više sveta i čista koliko je u njoj manje pomiješano našega, toliko ugodna i slatka koliko je više božansko ono što se kuša! Okušati taj osjećaj znači biti pobožanstvenjen. Kao što jedna mala kap vode pomiješana s velikom količinom vina izgleda posvema izgubljena jer preuzima okus i boju vina, i kao što užareno i usijano željezo postaje jako slično ognju te gubi svoj prvobitni izgled, i kao što se zrak ispunjen sunčanim zrakama preobražava u taj isti sjaj svjetlosti, jednako je tako potrebno da u svetima svaka naklonost na neki čudesan način postane tekuća u sebi te da se u potpunosti preobrazi u volju Božju. Kako bi se inače ostvarilo da Bog bude sve u svemu, kada bi u čovjeku preostalo išta od čovjeka? Sigurno je da će u njemu opstati bit, ali pod jednim drugim vidom, pod jednom drugom slavom, pod drugom silom. Kada će se to dogoditi? Tko će to vidjeti? Tko će to doživjeti? Kada ću doći i lice Božje gledati? Gospodine, moj Bože, moje ti je srce govorilo; moje te je lice tražilo; tvoje ću ja lice tražiti. Vjeruješ li da ću vidjeti sveti hram tvoj?

Ne vjerujem da će se prije toga na savršen način ispuniti zapovijed koja kaže: Ljubi Gospodina svoga svim srcem svojim, svom dušom svojom i svom snagom svojom, ne prije časa kada duh više neće biti primoran da se brine za tijelo i dušu, koja mu u ovom stanju daje život i osjećaje, prestane prianjati uz njega tako da njegove sposobnosti, oslobođene od sadašnjih tjeskoba budu nanovo okrijepljene Božjom snagom. Doista, nemoguće je da se u Bogu okupe sve ove stvarnosti, da prionu uz njegovo lice, sve dok postoje potrebe koje rastresaju i brinu služeći ovo slabo i trpljenju podložno tijelo. Dakle, duša se nada da će postići četvrti stupanj ljubavi – ili još bolje rečeno, nada se da će biti uzdignuta na tu razinu, zato što Božjoj moći pripada da to omogući postići onome koji to želi, a to ne spada na ljudsku mogućnost – i to će se ostvariti u duhovnom i besmrtnom tijelu, tijelu koje će biti cjelovito, miroljubivo i smireno, tijelu koje će u potpunosti biti podložno duhu. Ponavljam, tek tada će s lakoćom postići najuzvišeniji stupanj ljubavi, ili bolje rečeno bit će potpuno uronjena u tu ljubav, jer Božjoj moći pripada da obdari ovo tijelo onih koji to žele, a ne ovisi o čovjekovim naporima kojima bi se to htjelo postići. Napominjem, tada će s lakoćom postići najuzvišeniji stupanj ljubavi, kada jurne u hitru i čeznutljivu trku prema radosti svoga Gospodina, tako da je nijedna zamamnost tijela ne može usporiti niti ikakva poteškoća uznemiriti.

Ne vjerujemo li da su sveti mučenici zadobili ovu milost, barem jednim dijelom, kada su još živjeli u svojim pobjedničkim tijelima? Snaga njihove ljubavi je bila tako velika da je obuzela iznutra njihove duše, tako da su postali sposobni svoja tijela izložiti mučeništvu i prezirati mučenje. Iako ih osjećaj boli, koje su bile tako velike, nije mogao ne smetati, ali im nije mogao pomutiti njihov unutarnji mir.

Kakvo će biti stanje duša koje će se konačno osloboditi povezanosti s njihovim tijelima? Vjerujem da će one biti u potpunosti uronjene u onaj beskonačni ocean vječnoga svjetla i sjajne vječnosti.