Iskustvo ljudske slabosti postupno vodi duhovnom siromaštvu, prvom Blaženstvu, a to su vrata kraljevstva nebeskoga (usp. Mt 5,3). Što znači biti siromašan u duhu ako ne usavršiti se u primanju i davanju? Duhovno je siromaštvo sposobnost da se sve primi i daje besplatno. Ta je sloboda moguća samo po cijenu umiranja svakom obliku sebeljublja i usmjerenosti na sebe. Prestati biti usredotočen na sebe i i usredotočiti se samo na Boga. Biti posve usmjeren na Boga i primati neizmjerno, i biti usmjeren na druge i davati bez računice.

Pavlovo iskustvo

Tema čovjeka suočena s vlastitom slabošću kod Pavla je vrlo prisutna, napose u Drugoj poslanici Korinćanima kad govori o svojemu misterioznom „trnu u tijelu“.

„Treba li se hvaliti, svojom ću se slabošću hvaliti.“ (2 Kor 11,30)

„I da se zbog uzvišenosti objava ne bih uzoholio, dan mi je trn u tijelu, anđeo Sotonin, da me udara da se ne uzoholim. Za to sam triput molio Gospodina, da odstupi od mene. A on mi reče: ‘Dosta ti je moja milost jer snaga se u slabosti usavršuje.’ Najradije ću se dakle još više hvaliti svojim slabostima da se nastani u meni snaga Kristova. Zato uživam u slabostima, uvredama, poteškoćama, progonstvima, tjeskobama poradi Krista. Jer kad sam slab, onda sam jak.“ (2 Kor 12,7–10)

Što znači taj trn u tijelu? Ne zna se… Riječ je o trajnoj i ponižavajućoj patnji koje se Pavao želio riješiti misleći da ona usporava plodnost njegova poslanja. No Gospodin mu je dao shvatiti da je za njega bolje ako mu ta slabost ostane „jer snaga se u slabosti usavršuje“ (2 Kor 12,9).

Zašto Pavao kaže da je jak kad je slab? Svjestan svoje slabosti, on se činom vjere mora posve prepustiti Kristu. Tada u njemu više nisu na djelu njegove ljudske sposobnosti nego Kristova milost: „Živim, ali ne više ja, nego živi u meni Krist!“ (Gal 2,20).

Iskustvo naše radikalne slabosti tjera nas na neku vrstu kapitulacije: moramo priznati vlastito siromaštvo, prihvatiti da nismo sposobni kontrolirati svoj život, moramo se oslanjati samo na Boga, moramo se slijepo i s bezgraničnim povjerenjem prepustiti njegovu milosrđu. Tada Bog djeluje i čini čudesna djela, ponekad vidljiva, no najčešće skrivena.

U istoj Drugoj poslanici Korinćanima Pavao govori o teškoj kušnji koju je imao u Aziji (ni ovdje ne znamo o čemu je konkretno riječ) i piše:

„Ne bismo doista htjeli, braćo, da ne znate za nevolju koja nas je snašla u Aziji. Bijasmo prekomjerno, preko snage, opterećeni te smo već strepili i za život. Ali u sebi prihvatismo i smrtnu osudu da se ne bismo uzdali u same sebe, nego u Boga koji uskrisuje mrtve.“ (2 Kor 1,8–9)

Ta kušnja i radikalno iskustvo slabosti završava dobro jer je Pavla dovela do toga da se više ne uzda u sebe nego u Boga i u njegovu životvornu snagu.

Treba napredovati u vjeri. Po vjeri ljudska slabost postaje otvor kroz koji ulazi Božja snaga. To se jasno vidi u četvrtom poglavlju te iste poslanice.

Po vjeri se ljudska slabost otvara Božjoj snazi

Pavao je veoma svjestan ljepote apostolske službe i slave koja se uz nju vezuje. Nakon što je govorio o toj slavi koja je veća i od Mojsijeve službe, nastavlja:

„To pak blago imamo u glinenim posudama da izvanredna ona snaga bude očito Božja, a ne od nas. U svemu pritisnuti, ali ne pritiješnjeni; dvoumeći, ali ne zdvajajući; progonjeni, ali ne napušteni; obarani, ali ne oboreni – uvijek umiranje Isusovo u tijelu pronosimo da se i život Isusov u tijelu našem očituje. Doista, mi se živi uvijek na smrt predajemo poradi Isusa da se i život Isusov očituje u našem smrtnom tijelu. Tako smrt djeluje u nama, život u vama.

A budući da imamo isti duh vjere kao što je pisano: Uzvjerovah, zato besjedim, i mi vjerujemo pa zato i besjedimo. Ta znamo: onaj koji je uskrisio Gospodina Isusa i nas će s Isusom uskrisiti i zajedno s vama uza se postaviti. A sve je to za vas: da milost – umnožena – zahvaljivanjem mnogih izobiluje Bogu na slavu. Zato ne malakšemo. Naprotiv, ako se naš izvanji čovjek i raspada, nutarnji se iz dana u dan obnavlja. Ta ova malenkost naše časovite nevolje donosi nam obilato, sve obilatije, breme vječne slave jer nama nije do vidljivog nego do nevidljivog: ta vidljivo je privremeno, a nevidljivo – vječno.“ (2 Kor 4,7–18)

Ovaj Pavlov tekst najbolje opisuje život Kristova apostola: uvijek je na rubu snaga; pritisnut je, ali ne pritiješnjen; stalno je na rubu točke pucanja, ali po Božjoj milosti sve može izdržati. U tom stanju krhkosti nosi ga „duh vjere“ po kojemu snažno naviješta evanđelje: „Vjerujem, zato govorim!“

Gornji tekst izvadak je iz knjige Jacquesa Philippea “Naučiti primati”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net.