KAKO MOLITI

Postoje trenutci kada je jedini primjereni stav pred Bogom – klečanje

Tako biblijski čovjek kleči kada Boga hoće posebno usrdno zamoliti za nešto. Petar prigiba koljena kada moli za uskrisenje upravo umrle Tabite, jednako čine i Pavao i starješine zajednice za dramatična Apostolova oproštaja u Miletu, a jednako tako i za oproštaja od braće u Tiru.

Iako je stajanje na neki način temeljni stav biblijskoga molitelja, ono nipošto nije jedini stav. Postoje trenutci kada je jedini primjeren stav pred Bogom “prigibanje koljena”. Tako biblijski čovjek kleči kada Boga hoće posebno usrdno zamoliti za nešto1. Petar prigiba koljena kada moli za uskrisenje upravo umrle Tabite 2, jednako čine i Pavao i starješine zajednice za dramatična Apostolova oproštaja u Miletu 3, a jednako tako i za oproštaja od braće u Tiru.4 Pavao prigiba koljena i u svojoj svečanoj prošnji u Ef 3,14–21.

I bolesnici5, odnosno njihovi rođaci6, klečeći mole Isusa za ozdravljenje. Ali i onaj bogataš koji hoće slijediti Isusa pada pred njim na koljena moleći ga7.

Čak i sam Krist u Getsemanskomu vrtu na koljenima moli Oca da ga, ako je moguće, mimoiđe kalež patnje. No nije posve jasno koja se gesta ovdje točno misli; slično je i u nekim kasnijim tekstovima. Jer kod Luke Krist “pade na koljena8, kod Marka “ruši se na zemlju9, a kod Mateja “pade ničice10. Prigibanje obaju koljena često prelazi u potpuno prostiranje na tlo.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Kao i stajanje, tako i prigibanje [obaju] koljena izriče duboko strahopoštovanje, bilo iskreno 11, bilo licemjerno, kao primjerice kada rimski vojnici izruguju Krista12. Prigibanje koljena vidljiv je znak priznavanja veličanstva onoga pred kojim se izvršava ova gesta.

“Preda mnom će se prignuti svako koljeno, mnome će se svaki jezik zaklinjati govoreći: ‘Jedino je u Gospodinu pobjeda i snaga!’”13

Kao i biblijski čovjek, tako su se ponašali i oci za koje je njihov primjer još bio samorazumljiva norma.

Govoreći ovo [tj. da treba moliti stojeći] nipošto ne želimo ukloniti pobožan i lijep [običaj] prigibanja koljena! Jer i prorok Daniel je vapio Bogu klečeći na zemlji u treći, šesti i deveti čas.14

Ako stajanje u molitvi izriče strahopoštovanje i sabranu pozornost, kako se i dolikuje stvorenju pred njegovim Stvoriteljem, taj stav ipak nije bez dostojan­stva. No kako je rečeno, postoje trenutci kada je čovjek ostao upravo bez ovoga dostojanstva i tada bi stajanje pred Bogom i podizanje očiju prije značilo drskost nego strahopoštovanje. Stoga čovjek posve spontano klekne na zemlju pred Bogom kada ga hoće moliti za oproštenje svojih grijeha.

Osim toga treba znati da je – kada se netko hoće pred Bogom optužiti za svoje grijehe, zamoliti za izlje­čenje od njih i njihovo oproštenje – prigibanje koljena nužno jer ono služi kao obilježje onoga tko se poniža­va i podlaže, kako kaže Pavao: “Zato prigibam koljena pred Ocem, od koga ime svakom očinstvu na nebu i na zemlji15.

No čini mi se da duhovno prigibanje koljena, na­ zvano tako jer se svako živo biće “u ime Isusovo” tre­ba poniziti i umanjiti pred Bogom, Apostol naznačuje ovim riječima: “Da se na ime Isusovo prigne svako koljeno nebesnikâ, zemnikâ i pozemnikâ16. Ali i prorokova riječ:Preda mnom će se prignuti svako koljeno17 znači isto.18

Jednako kao i stajanje, tako i prigibanje koljena tjelesno izriče “sliku posebna raspoloženja koje dolikuje duši za vrijeme molitve”19, naime “poniženje i snižavanje duha”, kako je govorio Josip Bousnaya.

Budući da je prigibanje koljena poglavito – iako ne i isključivo – gesta ponižavanja, a zbog toga i gesta pokore, razumljivo je da su joj pridržana određena vremena. Jer i vrijeme, zbog ispunjenja povijesti spasenja u Kristu, zadobiva novu dimenziju, simboličko obilježje koje je usmjereno na ovo ispunjenje. Jedino ovaj odnos prema Kristu čini ovu općeljudsku gestu specifično kršćanskom gestom.

Pitanje: Ako prigibanje koljena u molitvi pribli­žava Bogu one koji mole više nego stajanje u moli­tvi te čini da se obilnije očituje Božje suosjećanje, za­što onda molitelji ne prigibaju koljena u dane Gospod­nje i od Uskrsa do Duhova? I odakle potječe ovaj obi­čaj u crkvama?

Odgovor: Jer nam je potrebno da se uvijek prisje­ćamo obiju činjenica: i našega padanja u grijeh i mi­losti našega Krista po kojoj ustajemo od pada. Stoga je naše prigibanje koljena u šest dana [tjedna] simbol našega pada u grijeh. A to da u dan Gospodnji ne pri­gibamo koljena simbol je uskrsnuća po kojemu smo – Kristovom milošću – oslobođeni i krivnje i smrti, ko­ju je on obeskrijepio.

Ovaj je običaj započeo u apostolsko doba, kako ka­že blaženi Irenej, mučenik i biskup iz Lyona, u spisu O Pashi21, u kojemu spominje i Duhove, kada ne pri­gibamo koljena jer su oni po svojemu značenju jed­naki danu Gospodnjemu, zbog razloga navedenih za ovaj dan.[/note]

Običaj da se u nedjelju i za trajanja čitava uskrsnoga vremena do Duhova ne prigibaju koljena jedna je od onih “izvornih nepisanih predaja” apostolâ koje su Istoku i Zapadu nekoć bile zajedničke, ali su danas očuvane samo na Istoku.

U skladu s predajom moramo se jedino u dan Go­spodinova­ uskrsnuća suzdržavati ne samo od ovoga, nego i od svakoga znaka straha i svake prakse koja iz toga proizlazi… jednako tako u vrijeme Duhova ko­je obilježavamo upravo istom radosnom svečanošću. U ostalome, zar nekomu može predstavljati poteškoću da se svakoga dana prostre pred Bogom, barem u pr­voj molitvi kojom započinjemo dan? No u dane posta i dane “stacija”22 neka se nijednu molitvu ne obav­lja bez prigibanja koljena i drugih uobičajenih poni­ženja. Jer tada ne samo da molimo, nego i javno traži­mo oproštenje i dajemo zadovoljštinu Bogu, Gospodi­nu našemu.23

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Iako obrazloženje zabrane da se u određenim vremenima prigiba koljena može biti različito od oca do oca, ipak je temeljna misao ista: jedinstvo tijela i duše takvo je da stav tijela mora biti u skladu s nutarnjim stavom koji se svaki put traži.

U dan Gospodnji molimo stojeći, izričući [time] sigurnost budućega eona. U drugim danima prigiba­mo koljena naznačujući time pad ljudskoga roda zbog grijeha. Kada se podižemo nakon klečanja, time jasno naznačujemo uskrsnuće koje nam je Krist svima da­rovao i koje se slavi u dan Gospodnji.24

Prigibanje je koljena, kakvo mi danas poznajemo na Zapadu, u bitnomu statična gesta: do današnjega dana vjernici za vrijeme osobne molitve ili zajedničke pobožnosti, čak i za vrijeme slavljenja svete mise, često ostaju dugo vremena na koljenima, gotovo nepokretni. Jamačno, i kršćani istočne Crkve katkada mole na koljenima, ali ovdje se prigibanje oba­ju koljena, poglavito kada je posrijedi pokornička gesta, ponavlja puno puta zaredom, uglavnom praćeno kratkim zazivom koji nalikuje prethodno spomenutim strjelovitim molitvama; radi se, dakle, o dina­mičnoj gesti.

Ranije je tako bilo i na Zapadu sve do srednjega vijeka. U nekim starim tekstovima nije uvijek jednoznačno radi li se doista o prigibanju koljena u stvarnomu smislu ili pak o prostracijama (“metanije”). Ova nesigurnost postoji primjerice (za nas) u sljedećemu izvatku iz jednoga pisma zatvorenoga monaha Ivana iz Gaze:

Ako ti se, dakle, dogodi napast ove [noćne] borbe [demonskih misli], načini sedam puta sedam prigiba­nja koljena, to jest četrdeset devet prigibanja koljena, a kod svakoga izgovori: “Gospodine, sagriješio sam, oprosti mi zbog svojega svetog imena!” A ako si bole­stan ili je nedjelja, kada nije dopušteno prigibati koljena, izgovori ove riječi sedamdeset puta umjesto četr­deset devet prigibanja koljena.25

Može biti da se ovim “prigibanjem koljena” (go­nyklisiai) zapravo misli na prostracije. No da se pritom radi o dvije različite geste, postaje jasno kada čitamo da je pobožna grofica Ada (oko 1090.) svakoga dana šezdeset puta molila Anđeo Gospodnji, i to dvadeset puta prostrta po zemlji, dvadeset puta pri­gnutih koljena i dvadeset puta stojeći26 .

Time smo došli do pitanja koje si je možda netko već i postavio: što sada, stajati ili klečati? I jedno i drugo! Razni molitveni stavovi ne isključuju jedan drugoga. Tako o jednomu monaškom ocu čitamo da je nakon svakoga psalma (koji je recitirao stojeći) prigibao koljena i (stojeći) izgovarao molitvu27 .

Slično su činili i monasi skitijske pustinje, kako nas izvješćuje Ivan Kasijan. Nakon psalmodije, koju su recitirali čitači, a koju je zajednica pratila sjedeći, svi ustaju na molitvu. Potom prigibaju koljena i prostiru se po tlu u kratkoj adoraciji da bi potom opet ustali i dulje molili.28

Isti “obred” u bitnomu pretpostavlja i Benedikt u svojemu Pravilu29. Daleki odjek toga i danas nalazimo u liturgiji Velikoga petka kada đakon poziva vjernike na velike zazive u općoj molitvi: flectamus genua – levate: prignimo koljena, ustanite!

Gornji tekst je izvadak iz knjige o. Gabriela Bungea “Kako moliti”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.netViše o knjizi možete saznati na linku ovdje, gdje je možete i prelistati.

  1. 1 Kr 8,54.
  2. Dj 9,40.
  3. Dj 20,36.
  4. Dj 21,5.
  5. Mk 1,40.
  6. Mt 17,14.
  7. Mk 10,17.
  8. Lk 22,41.
  9. Mk 14,35.
  10. Mt 26,39.
  11. Rim 14,11; Fil 2,10.
  12. Mt 27,29; Mk 15,19.
  13. Iz 45,23s.
  14. Nil iz Ancire, Epistulae I,87 (PG 79,121A). Ukazivanje na Dn 6, 10 (11).
  15. Ef 3,14–15.
  16. Fil 2,10.
  17. Iz 45,23 / Rim 14,11.
  18. Origen, De oratione XXXI,3.
  19. Ibid. XXXI,2.
  20. Nije očuvan. Klement Aleksandrijski se, po Euzebijevu svjedočanstvu, Historia ecclesiastica VI,13,9, u svojemu spisu O Pashi (koji također nije sačuvan), služi i Irenejom, to jest spomenutim spisom o istoj temi20Pseudo-Justin, Quaestiones et responsiones ad orthodoxos, 115.
  21. To jest srijeda i petak.
  22. Tertulijan, De oratione
  23. Nil iz Ancire, Epistulae III,132 (PG 79,444D).
  24. Barsanufije i Ivan, 168.
  25. R. Scherschel, Der Rosenkranz – das Jesusgebet des We­stens, Freiburg, 1982., str. 57.
  26. Regnault, Série des anonymes 1627
  27. A.Kasijan, II,7,2.
  28. Regula Benedicti 20 i 50.

Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

 

Objavljeno: 4. studenoga 2017.

Možda vam se svidi