“Razmišljajući o sutrašnjem Evanđelju, sjetio sam se jednog događaj. Prije nekoliko godina, bio sam u katedrali i na ulazu sam primijetio jednu sitnu pogrbljenu staricu, poprilično siromašno obučenu. Ne sebi nije imala odjeću, nego su to bile više krpe koje je na sebe pričvrstila, jedna na drugu naslagane u nekoliko bezbojnih istrošenih slojeva. Ono što sam posebno primijetio na njoj, što me pogodilo, nije imala cipele, nego su noge bile umotane u nekoliko krpa i debelih čarapa, ne sjećam se više kakvu kombinaciju čega je imala na nogama, samo znam da nije imala cipele. Prvi puta vidio tako nešto. A vani nije bilo ljeto! Takva je stajala lijevo kod ulaza, tamo gdje su slike hrvatskih svetaca. Ispod tih slika nalazi se nekoliko škrabica.

Pažljivo je čitala natpise koji se nalaze iznad, koji govore o različitim potrebama za koje se skupljaju milodari: ‘Kruh sv. Ante’, ‘Za obnovu katedrale’ itd. U tom trenutku sam si pomislio: ‘Pa nije valjda da će ona davati novac Crkvi.’ Nakon što je dobro odmjerila svaku škrabicu i razmislila, u jednu je ubacila, vjerojatno neki sitan novčić. Od svih škrabica koje su tamo bile, od svih potreba koje Crkva ima, znate u koju je ubacila? U onu iznad koje je pisalo ‘Za duhovna zvanja’.

Ja sam bio mislim prva godina bogoslovije. Tada sam spoznao da je netko u Hrvatskoj u 21. stoljeću, u Zagrebu, baš zato da bih ja mogao biti svećenik. I nije važan novac koji je poslije proslijeđen sjemeništu, nego njezina vjera koja je ovim činom isprosila milosti za Crkvu, za sve nas.”