„Propovijedao je Ivan: ‘Nakon mene dolazi jači od mene. Ja nisam dostojan sagnuti se i odriješiti mu remenje na obući. Ja vas krstim vodom, a on će vas krstiti Duhom Svetim.’ Onih dana dođe Isus iz Nazareta galilejskog i primi u Jordanu krštenje od Ivana. I odmah, čim izađe iz vode, ugleda otvorena nebesa i Duha poput goluba gdje silazi na nj, a glas se zaori s nebesa: Ti si Sin moj, ljubljeni! U tebi mi sva milina!“ (Evanđelje po Marku 1,7–11)

Na svetkovinu Bogojavljenja vidjeli smo kako se Bog očitovao, objavio onima koji su daleko, dotičući svakoga čovjeka svjetlom milosrđa i mira (…). Na svetkovinu Isusova krštenja do nas dopire isto svjetlo: Bog nam se i danas objavljuje, i to na iznenađujući način. Ovaj evanđeoski odlomak može se podijeliti na dva jasna dijela (…). Prvi dio govori o Ivanu Krstitelju, njegovu propovijedanju i iščekivanju kojim je bio ispunjen: Ivan je znao da je dolazak Mesije, moćnoga
Mesije, blizu. Krstitelj je očekivao Mesiju koji će svojom snagom i moći uspostaviti pravdu, kazniti grešnike i iskorijeniti zlo.

Ivan je očekivao ono što, u dubini duše, očekujemo i mi. Ne očekujemo li od Boga da svojom snagom ispravi nepravde, okonča naše patnje i uredi svijet onako kako mi smatramo da je najbolje?

U drugom dijelu Evanđelja susrećemo se s Bogom koji se razlikuje od naših očekivanja. Kroz niz skrivenih tragova, u tih nekoliko redaka, naziremo sliku siromašnoga Boga.

Prvi trag krije se u Mesijinu porijeklu: Marko naglašava da Isus ne dolazi iz važnoga ili slavnoga grada, niti iz Jeruzalema, političkoga i vjerskoga središta, niti iz Betlehema, Davidova grada.

Isus dolazi iz galilejskoga grada Nazareta, iz grada koji je bio na lošem glasu i iz kojega, po općem mišljenju, nije moglo doći ništa dobro (usp. Iv 1,46). Isus se iz Nazareta spušta na Jordan, na jedno od najnižih mjesta na zemlji.

Marko zatim opisuje Mesijin dolazak, ali Mesija ne čini ništa spektakularno, ničim se ne ističe; ne ponaša se drukčije od ostalih ljudi. On, kao i svi ostali, prima krštenje. Posljednji trag krije se u slici otvorenih nebesa. Dok ostali sinoptici kažu da su se nebesa otvorila, Marko upotrebljava snažniji glagol i kaže da su se nebesa „razderala“.

Koja je razlika?

Razlika je sljedećem: ono što se otvori, može se ponovno zatvoriti. No, ono što se razdere, ne može se više zatvoriti, jer je razdiranje izazvalo trajni prekid, novo stanje s kojega nema povratka. Kada se nebesa razderu, sav život, ljepota i ljubav koja prebiva na nebu preplavljuje zemlju, bez prepreka i ograničenja.

Marko će ovaj glagol upotrijebiti i na kraju svoga Evanđelja, kada, odmah nakon Isusove smrti, kaže da se hramska zavjesa razderala (Mk 15,38). Isus umire vičući, a Otac se na neki način razdire, kida, jer ga Sinovljev krik, krik zbog nepravde, ne ostavlja ravnodušnim, kao što ga nijedan krik ne ostavlja ravnodušnim. Isto se događa i na krštenju: pred ovom poniznom i diskretnom Isusovom objavom Otac konačno otvara svoj svijet, svoj život, svoju Riječ, svoj Duh. Čini to kako bi svečano pred svima posvjedočio da je taj čovjek, solidaran sa svim ljudima, njegov ljubljeni Sin, i da je njegov životni put istovjetan Božjem. Otac se prepoznaje u njemu, kao što se svaki otac prepoznaje u svom djetetu.

Stil ovoga Mesije i njegova poslanja postaje jasniji: to je stil Boga koji ne bježi od ograničenja i ranjivosti kako bi se povezao s ljudima, svojom braćom.

On nas dolazi spasiti, naravno, no njegov je put put prijateljstva i solidarnosti: ne gesta božanstva koje svisoka, bez prljanja ruku, iskorjenjuje zlo, već ljubav koja seže k nama, u ponor naših života onakvih kakvi jesu, koja postaje dionikom našega krika; ljubav koja se razdire kako bi napravila mjesta za nas i učinila nas ljubljenom djecom.

Gornji tekst je izvadak iz knjige “Snaga Kristove ljubavi”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.