Jednostavna duša prima sve mirno i sređeno. Upravo s nekom čudesnom jačinom, ali i čudesnom strpljivošću i blagošću. I u tome jest veličina duše.

Foto: Flickr

Ima jedno svojstvo, jedna sposobnost, jedna stanovita krepost duše i stanje srca, koje zbunjenost stišava, stenjanje liječi, zapomaganje blaži, žalost umanjuje, a to je jednostavnost, sveta jednostavnost. Ona je za izgradnju skladne unutarnjosti itekako potrebna i ona je stožer po kome se sigurno dolazi do nutarnjega preobraženja.

Kad biste me pitali: što je to zapravo nutarnja jednostavnost, teško bih vam odgovorila na to. Teško bih vam mogla dati posve točnu i određenu definiciju. Jednostavnost je svojstvo duše, krepost duše, stanje duše ili moć duše, po kojemu duša mirno, bezazleno, djetinje prima sve ono što iz Božje ruke dolazi. Jer duša dobro zna da je sve što iz Božje ruke dolazi dobro. Bez obzira dolazilo to mirno ili s naglim preokretom. Izgledalo to svrsishodno ili naoko posve bezrazložno. Imalo to privlačnu ili neprivlačnu vanjštinu. Ticalo se to vanjskih naših životnih okolnosti ili našega sasvim unutarnjega života. Nastao time neki čudan zastoj ili preokret oko nas, ili to bilo u najskrovitijim i najintimnijim stranicama duše. Jednostavna duša prima sve mirno i sređeno. Upravo s nekom čudesnom jačinom, ali i čudesnom strpljivošću i blagošću. S nekom čudesnom i neobičnom nutarnjom energijom, ali i čudesnom neobičnom tišinom i nutarnjom šutljivošću. I u tome jest veličina duše. Njezina zrelost u duhovnom životu. Njezino pouzdanje u Providnost Božju. Njezino stapanje s voljom Božjom. I čvrstoća, sidrište njezino u Bogu. I njezino potpuno preobraženje… Poziv na nutarnju jednostavnost, zapravo savršenost koja je u jednostavnosti, ne počinje sa stanovitim godinama i stanovitom dobi, već je to božanski poziv koji je neovisan o dobi i o godinama. Tko ga čuje, treba da mu se odazove. Ako netko taj poziv čuje u ranoj mladosti, ne smije mu se nikako oglušiti. Mala Terezija čula je taj poziv još u svoje predškolsko vrijeme i nije realiziranje toga poziva odgađala za kasnije. Kod nje je bilo sve tako jednostavno i tako vjerno. Jer i vjernost je karakteristika te jednostavnosti o kojoj govorimo. Vjernost Božjemu pozivu. Učiniti sve ono što Bog od nas hoće. Odgovoriti potpuno onome na što nas Bog zove i nuka.

Pazimo dobro da se naš duhovni život ne šablonizira. Da, mi redovito obavljamo sve svoje molitve. Redovito vršimo dužnosti svoga zvanja. Redovito radimo u apostolatu. Borimo se protiv jedne naše pogreške i redovito se na to osvrćemo u svojim ispovijedima. I svoj odnos prema bližnjemu smo uredili ili ozbiljno uređujemo. Pa ipak to, iako je dobro, ozbiljno, i sigurno Bogu drago, može biti tek kao dobro naučena pjesmica što je svaki dan otpjevamo ili izdeklamiramo pred dragim Bogom. Nešto što smo naučili, da se obično i školski izrazim, za ispit, za dobru ocjenu, za lijepu svjedodžbu. Ispovjednik! I to je nešto, i to je mnogo, ali nije sve! Sve činiti što sam nabrojila, a iznutra biti i dalje rastresen, tašt, ohol, sebičan, pun sebeljublja, prilijepljen na mnogo toga, malodušan, kompliciran, mrzovoljast, kritičan, buntovan, nemiran, nevjeran onim finim glasovima i traženjima Duha Svetoga, koje čuje svaka duša koja gleda unutra, to je doista tek duhovna šablona, bez pravoga sadržaja i to nije ono što Bog od nas očekuje i želi. Naš duhovni život ne smije biti šablona, ne smije živjeti od nekih otrcanih starih formula, od nekih kalupa i nacrta, pa makar ih ne znam tko stvarao. Duhovni život je vječno primanje i davanje, vječno strujanje između dvaju polova – Boga i duše – vječno prisluškivanje glasovima i poticajima Duha Svetoga. A sve u svetoj jednostavnosti, djetinjoj bezazlenosti i povjerenju.

Dakle, ako smo rano primili ono što drugi primaju u zrelim godinama, ako nam je u ranoj mladosti Gospodin pokazao ono što drugima pokazuje mnogo kasnije, ako nas je pozvao da upoznamo ljepotu jednostavnosti u njegovoj službi prije nego je drugima za nju otvorio oči, onda mu se treba odazvati spremno. Jednostavno uzimati sve oko nas i izvan nas. Naučiti mirno i trijezno suditi. Razborito i zrelo prosuđivati. Riješiti se što više osjećajnosti koja guši u nama objektivne vidike i ulijeva kritičarstvo, zlovolju i melankoliju. Velim – što više se treba riješiti toga, jer potpuno se ne možemo riješiti toga nikada. Time smo već pomalo ušli iz vanjskih događaja na nutarnja zbivanja u nama. I tu nismo uvijek sposobni da sve jednostavno primimo, još manje sposobni nego na jednostavno gledanje vanjskih događaja. Upozorit ću samo na dvije stvari koje redovito smetaju našoj jednostavnosti u nutarnjem životu.

I nutarnji život, duhovni život, ima svojih plima i oseka, prašine i vjetra, glatkih stranica poput morske pučine, i grebena i jaruga. I u duhovnom životu mijenjaju se svjetlo i tama, jasnoća i mrak, jakost i slabost, čvrstoća i popuštanje, gorljivost i tromost. A sve je to teško podnositi. Duša htjela biti uvijek mirna, uvijek gorljiva, uvijek vedra. Promjene u duši su još teže od onih vanjskih. Pogotovo kad iza dugih razdoblja svjetla i jasnoće dolazi razdoblje mraka i tame. Kad iza utjehe i radosti dolazi žalost. Iza gorljivosti – suhoća. Kako je teško kad iza dugih razdoblja, u kojima ne samo da smo lako razmatrali, već kao da smo imali neka posebna krila koja su nas dizala, dolazi razdoblje u kojemu se ne možemo ni sabrati potpuno za razmatranje, a kamoli pravilno razmatrati. Pa ipak i ova i ovakva razdoblja treba uzeti u duhu jednostavnosti. Bez obzira na to dolaze li kao kušnja, jesu li odraz naše duševne i tjelesne napetosti, ili su kazna za naše nedostatke i nedelikatnost prema dobrome Bogu. Teško ćemo mi razlučiti što je zapravo uzrok tim našim stanjima. Koji je od ovih uzročnika tih stanja jači, to nam neće sasvim sigurno znati kazati ni najiskusniji ispovjednik, ali kakogod bilo, u duhu ponizne jednostavnosti treba primiti sve to. Ponizno i djetinje trebamo se prikučiti u Božju blizinu; priznati treba svoju nemoć i jad, priznati da ništa sami ne možemo, pa ako ništa drugo ne možemo misliti, ništa drugo analizirati, ništa govoriti, ponavljajmo samo to: Gospodine, prijatelj koga voliš, bolestan je! Gospodine, daj da progledam! Gospodine, daj da pročujem! Isuse, Sine Davidov, ozdravi me! Isuse, Sine Davidov, smiluj mi se!

I nemojte misliti da je takva molitva Bogu manje draga, da se manje Bogu sviđa od visokih i učenih analiza i od bujice osjećajnosti koju smo kadgod u Božjoj blizini osjećali. Nemojmo u stanjima mraka i studeni ni previše istraživati zašto su ta stanja tu, nemojmo Gospodinu postavljati upit zašto je ta stanja dozvolio. Ne, sve je to suvišno, jer je jednostavnost jača i bogatija u sebi nego sve ostalo, i jednostavnim podnašanjem takvih stanja možemo Bogu neizrecivo ugoditi.

A onda, naša jednostavnost neka se očituje napose iza naših padova i posrtaja. Sasvim je razumljivo da svaki posrtaj i pad dušu peče i boli, iako se u takvu žalost vrlo lako uvuče mnogo taštine, sebičnosti i afektacije. No, ponovno ističem da jednostavan čovjek, kršćanski jednostavna duša svoje padove i posrtaje sasvim jednostavno uzima. Ne ljuti se, ne očajava, ne psuje sebe, ne postaje mrzovoljasta, već se opet u poniznom priznanju spusti pred noge Najboljega i u nemoći svojoj moli za pomoć. I ništa više! Sve ostalo što se u nama budi u obliku uzrujavanja, zlovolje ili slično nije od dobroga duha.

S ta dva primjera nije sve iscrpljeno o jednostavnosti u nutarnjem našem životu, ali oni osvjetljuju bar nekako te stranice duše s kojima se čovjek, napose mlad čovjek, mnogo puta jako pati. Konačno, kad i ne bilo ovih primjera, jedan je primjer koji je neprevarljiv, jedan za sve vjekove i sve duše, a to je Krist Gospodin. On je uvijek jednostavan. U Betlehemu jednostavno šuti kao svako dijete. U Nazaretu se sav zaodjenuo u jednostavnost radničkog života. A u javnom životu također je uvijek i svagdje jednostavan. Jednostavan kad promatra prirodu, jednostavan kad se spušta do nevoljnika i nemoćnika. Jednostavan kad ga susreću s pažnjom, jednostavan kad ga grde i progone. Jednostavan kad tisuće idu za njim, jednostavan kad ga zbog tvrda govora i najbliži ostavljaju. Jednostavan kad mu kliču Hosana, jednostavan kad ga ćuškaju po obrazima. Jednostavan kad mu se Otac ukazuje u molitvi i jednostavan kad ga na križu ostavlja u strašnoj osami. Nikad nikakvog ni vanjskoga ni nutarnjeg pozerstva, kompliciranosti, prekomjernog uzbuđenja, nestaloženog nemira, žalosti koja viče ili mrzovolje koja izjeda. Čak ni prekomjerne radosti. Pa ni onda kad je bio u stanju preobraženja. I današnji je događaj u svojoj jezgri tako osobit, a opet kako jednostavno Sveto pismo o njemu govori i tako jednostavno se to doista zbivalo na brdu Taboru.

Zašto? Jer bit je Božjega bića jednostavnost. U Bogu i ne može biti ništa složeno. Jer on je samo svjetlo i sama jasnoća. Složeno je samo ono što je tamno i nejasno. I koliko se više po ozbiljnom traganju za jednostavnošću njemu približimo, utoliko ćemo mu biti sličniji. A svi smo na to pozvani: “Jer primjer sam vam dao, da kao što sam ja činio, tako i vi činite!”

Gornji tekst je izvadak iz knjige Marice Stanković Potpišimo Gospodinu praznu mjenicu. Dopuštenje nositelja prava (Suradnice Krista Kralja) za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi pročitajte na linku!


Molitva za zagovor službenici Božjoj Marici Stanković:

Dobri naš Oče! Ti si svoju službenicu Maricu Stanković obdario milošću da sve sile svoga uma i srca stavi u službu tvoga kraljevstva. U iskrenoj vjernosti Bogu i Crkvi, ona je zauzetim radom pomogla ljudima, osobito mladima, otkrivati Isusa Krista. Nevino osuđena, prihvatila je godine patnje. Molimo te, ražari u nama oganj Duha Svetoga da poput tvoje službenice hrabro i nesebično radimo za tvoje kraljevstvo. Po njezinu zagovoru molim te za posebnu milost… Oče naš…

Tko po zagovoru službenice Božje u duhovnim ili tjelesnim potrebama zadobije koju milost, pozvan je javiti se postulaturi za njezino proglašenje blaženom: Postulatura službenice Božje Marice Stanković, Česmičkoga 1, 10000 Zagreb. Postulator: o. Vinko Mamić OCD