Ovo znači plod sa stabla spoznaje dobra i zla: u srcu istodobno imati i raj i pakao – sijamsko blizanaštvo i prijevara nad prijevarama. Isus pita: Zar s dobrog stabla rastu loši plodovi? Možda ne bi bili izgnani, no Adam i Eva nisu se kajati, nisu žalili, već su se samo međusobno optuživali

Foto: www.stocksnap.io

S vremena na vrijeme u medijima se pojavi vijest o rođenju sijamskih blizanaca. Kirurzi, oni najbolji na svijetu, razbijaju glavu kako ih odijeliti, i nerijetko operacije odvajanja završavaju smrću barem jednog djeteta. Jasna je stvar da je nemoguće živjeti u takvoj sraslosti. Bog nas poziva da se odijelimo čak i od onoga što je imalo nalik našim grješnim sklonostima. Proučavajući Bibliju nailazimo na nešto što bi nas moglo iznenaditi: na brojne pozive na pokoru. Pokora je poput čistog reza, odvajanja, poput kirurške operacije budući da čovjek lako srasta uza zlo. Sijamska simbioza s grijehom neobično je česta slika savjesti. Bog nas nagovara i potiče da promijenimo svoje srce i prestanemo tolerirati zlo s kojim se bratimimo, dok mi imamo potrebu ulizivačkim i dodvornim molitvama navaljivati na Boga da se on promijeni i počne tolerirati naše bezakonje.

Već u trećem poglavlju Knjige Postanka Adam i Eva su razotkriveni: htjeli su prikriti svoj grijeh. Htjeli su biti u raju, a istodobno živjeti u grijehu. Željeli su milost i grijeh, zlo i dobro. Ubrati plod sa stabla spoznaje dobra i zla značilo je da su htjeli i jedno i drugo istodobno. Biti s Bogom i ne priznati svoj grijeh, ili izjavljivati Bogu svoju ljubav premda nije tako i ne priznavati da se voli grijeh, a voli ga se više od Boga. Ovo znači plod sa stabla spoznaje dobra i zla: u srcu istodobno imati i raj i pakao – sijamsko blizanaštvo i prijevara nad prijevarama. Isus pita: Zar s dobrog stabla rastu loši plodovi? Možda ne bi bili izgnani, no Adam i Eva nisu se kajati, nisu žalili, već su se samo međusobno optuživali. Gdje nema kajanja, ondje je uzajamna osuda. Nisu vratili plod sa stabla, nisu se odrekli sotonske bogohule – biti srcem i dušom religiozan, a opet se poput zmije valjati u prašini svoje grješnosti. Ta se sklonost proteže sve do danas: molimo, a proklinjemo, sudjelujemo u Euharistiji, a ne pričešćujemo se. Koliko se ljudi drži svoje vjerske tradicije, a s druge strane tolerira grijeh? Koliko supružnika priseže na vjernost sakramentom ženidbe, a nakon nekog vremena čini preljub? Ili koliki parovi odlaze na zaručničke tečajeve, a već žive zajedno? Ne tiče li se to i posvećenih osoba, primjerice, da im se više sviđa život u materijalnom, nego u duhovnom izobilju? Zar je normalno da je netko svećenik, a istodobno živi sa ženom kao da mu je supruga? Pristupamo ispovijedi, no priznajemo li sve grijehe? Ljuti nas nepravda na svijetu i skloni smo Boga osumnjičiti za zlonamjernost, a istodobno se međusobno ogovaramo, osuđujemo, sumnjičimo. Računamo na Božje praštanje, a ustrajemo u mržnji prema svojim bližnjima i dužnicima. Govorimo da vjerujemo u Boga, ali uistinu više vjerujemo sebi ili drugim ljudima. Ima i takvih koji jedan dan u molitvi traže Božju volju, a drugi dan idu vraču ili se bave magijom. Ljudi gube osjećaj za granicu između dobra i zla.

To ipak nije sve: ono što nastaje postupkom miješanja dviju vrsta naziva se hibridom. Hibrid podrazumijeva nešto „odprirođeno”, što je upravo, mogli bismo reći, monstruozno. Bog je stvarajući svijet razdjeljivao, a nije miješao elemente i vrste. Stvarajući čovjeka, odijelio je ženu od muškarca. Jasno je odredio granice spola utirući temelj identitetu muškarca i žene. Pobožni Židovi strogo su se pridržavali Božjeg zakona koji se dijelio na edim (svjedočanstvo), miszpatim (Zakon) i chukim (stroge naredbe). Ove posljednje nije bilo lako razumjeti. Kako, primjerice, shvatiti zabranu miješanja krvi i mesa ili kuhanja kozlića u majčinu mlijeku, zabranu sijanja miješanim sjemenom ili zabranu nošenja odjeće načinjene od dvije vrste tkanja?

No, tu je riječ o pridržavanju granica, a ne o miješanju vrsta – bile su to naredbe koje oblikuju um i savjest. Više je tu riječ o ucjepljenju istine, o nemiješanju, nego o samoj tkanini ili njivi. Zlo je zlo, a dobro je dobro. Nije to moguće miješati, kao što nije moguće miješati ljudski izmet s hranom. Brennan u svojoj knjizi The Kingdom of Darkness navodi da se u suvremenim sotonističkim ritualima djeci naređuje da jedu vlastiti izmet kako bi pomakli granicu odvratnoga.

Biblija je od samog početka opominjala da se trebaju poštivati granice između uzvišenog i odvratnog. Pa ipak, neki bi nas zapisi mogli začuditi, ako uzmemo u obzir njihov arhaičan jezik. Uzmimo za primjer zabranu kuhanja kozleta u majčinu mlijeku: Biblija je od samog početka opominjala da se trebaju poštivati granice između uzvišenog i odvratnog. Pa ipak, neki bi nas zapisi mogli začuditi, ako uzmemo u obzir njihov arhaičan jezik. Uzmimo za primjer zabranu kuhanja kozleta u majčinu mlijeku:

Oeuteronomija / Ponovljeni zakon 14, 21
2.1 “Nećete se hraniti nikakvom lešinom. To što je za hranu daj pridošlici u grad Hi prodaj strancu, jer ti si narod sveti za Gospodina Boga Tvoga. Nećeš kuhati kozlića u mlijeku njegove majke.”

Čini se kao da tu postoji veza s orgijastičkim poganskim ritualima, no podrobniji pogled pruža drugačije tumačenje. Ubiti kozlića u majčinu mlijeku? Ubiti dijete u majčinu mlijeku? A možda se u tim riječima skriva zabrana emocionalnog rodoskvrnuća? Koliko ljudi trpi zbog podređenosti i nezdravog odnosa prema vlastitoj majci koja svojem djetetu dodjeljuje ulogu muža kada ovoga nema? Ako je sin čitav život odrastao i živio u atmosferi „mlijeka”, kao vječito dijete, nikada odraslo dijete, nije li ta krivica hibridna? Emocionalno je „pregrijan” kao da je godinama kuhan u nježnoj kupki majčinih osjećaja, čak “raskuhan”. Nije moguće ni polje našeg uma sijati istodobno sjemenom Evanđelja i sjemenjem Lucifera, jer postajemo monstrumi! Nije li silovanje vlastite kćeri ili sestre luciferska ideja miješanja i uklanjanja granica između roditelja i djeteta ili brata i sestre? Nije li to zlo? A zar se propis u kojem stoji da žena ne smije nositi mušku odjeću ili muškarac žensku, tiče tkanine ili se time prije svega upozorava na opasnost hibridne ideje zatiranja granica između muškarca i žene?

“I kada dođe prijeko, u gadarski kraj, eto mu u susret dvaju opsjednutih: izlazili su iz grobnica, silno goropadni, te nitko nije mogao proći onim putem. I gle, povikaše: ‘Što ti imaš s nama, Sine Božji? Došao si ovamo prije vremena mučiti nas?’ A podalje od njih paslo je veliko krdo svinja. Zlodusi ga zaklinjahu: ‘Ako nas istjeraš, pošalji nas u ovo krdo svinja.’ On im reče: ‘Idite!’ Oni iziđoše i uđoše u svinje. I gle, sve krdo jurnu niz obronak u more i podavi se u vodama. A svinjari pobjegoše, odoše u grad te razglasiše sve, napose o opsjednutima. I gle, sav grad iziđe u susret Isusu. Kad ga ugledaše, zamole ga da ode iz njihova kraja.” (Mt 8, 28-34)

Ne znamo čime su bili opsjednuti, no napomena o svinjama svraća nam pozornost na tekst iz 2 Pt 2, 22 („Pas se vraća svojoj bljuvotini i okupana svinja valjanju u blatu”) gdje je riječ o povratku u grijeh! Nije toliko važno jesu li bila dvojica ili samo jedan kao što govori Marko.

Važno je to da i danas na ulici možemo susresti dvojicu opsjednutih, zarobljenih u svinjskom zagrljaju. I oni zazivaju i pitaju: „Što želiš od nas, Isuse?” Svojevremeno su u katedralu Notre Dame u Parizu upala dvojica takvih, te vrijeđajući svećenika ispred oltara izveli predstavu homoseksualnog vjenčanja. Svijet je pun svinjarija i muči ga Isusova prisutnost do te mjere da ga na svaki način žele natjerati da ode iz njihova kraja, izvan njihovih granica. No, je li život bez granica još život? Zanimljivo da Matej iznosi činjenicu da se oslobađanje dvojice opsjednutih dogodilo u Gadaru. Gadar na hebrejskom znači ZID, GRANICA SAZIDANA KAMENOM!

Propovjednik 10, 8-9: „Onoga koji razara zid, može ugristi zmija. Tko razbija kamenje, može se njime raniti.”

Bili su neizmjerno opsjednuti sobom – ozlijeđeni i izranjeni, ugriženi od sotone… i možda su to zvali ljubavlju? Bog, kada je stvarao svijet, postavio je jasne granice zidinama zapovijedi! Prvo što je učinio, odijelio je svjetlo od tame. Nije rekao: Neka bude samo svjetlo! Već je odijelio svjetlo od tame kao da je postavio zid između svjetla i tame.

Drugoga dana kada je stvorio noć, nije ju nazvao dobrom. Dapače je rekao: „Dan je dobar.” A stvorio je noć i nije rekao ni riječi.

Sotona ne želi da se priznaje njegovo postojanje. To je njegova strategija – postojanje koje igra ulogu nepostojanja – proturječnost. Oni koji ne vjeruju u njega najbolje su njegovo oruđe. Sotona dovodi teologe u napast da raspravljaju postoji li ili ne. Mislim da neke teologe čak napastuje da prestanu vjerovati u njegovo postojanje. UBOJICA, ZA KOJEG POLICAJCI NE ZNAJU DA POSTOJI, PROLAZI NEKAŽNJENO. Na tome se temelji sotonino djelovanje. Promotrimo ga na primjeru spolnosti. Sotona podgovara suvremenog čovjeka da nema spola! Muškarac može biti žena, žena može biti muškarac, dijete može biti odraslo. Nagovara nas na ukidanje granica među spolovima, i dobnih, između mogućnosti i zrelosti.

To je vrlo uočljiva faseta sotonina djelovanja kojem smo svjedoci u današnje vrijeme kada se promiče homoseksualni „brak” i vode rasprave je li rodoskvrnuće loše ili možda i nije, ili se potiče na poligamiju ili poliandriju. Sve je dobro prema onima koji su postali „apostoli pakla”. Ako si muškarac, preporučljivo je živjeti s muškarcem kao sa ženom, a analni otvor tretirati kao genitalije! Zar je to život u granicama koje je odredio Bog? Ili možda nećemo tako dugo morati čekati da se u nekoj od „naprednih” zemalja u EU poželi ostvariti „pravo” na brak s gorilama iz Konga ili sa svinjama ili možda s kokošima?

Možemo li si predočiti takvog zaručnika koji ulazi u matični ured s kokoši pod pazuhom, a matičar, s ovlašću EU, prstenuje zaručnika i njegovu ptičurinu-zaručnicu koja veselo kokodače? Još samo poljubac u kljun i svadbena noć u kokošinjcu može početi! Činiš što hoćeš i miješaš se s kim hoćeš. Karakteristična crta đavoljeg zavođenja je miješanje, zbrka. Uklanja granice između duhovno čistog i duhovno okaljanog. Po djecu iz epruvete, starce na injekciju – kao u alkemičarevu laboratoriju. Zahvaljujući djelovanju Luciferova duha tame, ljudi se danas više zanimaju za kloniranu ovcu Dolly, nego za Jaganjca Božjeg! No, razmislimo, nije li ovca Dolly idejno prava Frankensteinova krvna srodnica? Nije svaka duhovnost od Boga. Bog je stvarajući svijet odijelio jednu stvarnost od druge, sotona miješa, brka granice: za njega nema spola, nema granica moralnosti, nema tame i svjetla, dobro je zlo, a grijeh vrlina, krjepost je ismijavana mana, muškarac može biti žena, brak između dvojice muškaraca je poželjan, djeca ne moraju biti nevina, a Krist je i Sai Baba ili Krišna, krađa je prednost, a iskorištavanje drugih životna sposobnost. Možda će biti dopuštena i poligamija, pa ionako postoji, a njezina zabrana uskoro bi mogla biti proglašena licemjerjem. Sotona podvaljuje: „Ljudi, ne budite licemjerni! Niste normalni, učinite izopačenost zakonom!” Nema za njega istine i laži, sve je istodobno i istina i laž. Zato je, po njemu, moguće živjeti u smrtnom grijehu i sjediti u crkvenoj klupi, baviti se čakrama i pričešćivati se, prijateljevati sa susjedom koja zaziva duhove, profesionalnom vračaricom i s redovnicom u Karmelu.

Janine Chasseguet-Smirgel, francuska psihoanalitičarka, skrenula je pozornost na dominantnu potku koja je uočljiva u stvaranju svijeta, a to je razdioba među vrstama. Svijet koji je Bog stvorio bio je „razdijeljen”. Svemogući je odredio granice između različitih stvarnosti – granice koje nije moguće prijeći jer se tada sve vraća u predstvaralačku fazu, odnosno u ponor koji je kaos. Knjige Levitskog zakona i Ponovljenog zakona vrlo jasno naglašavaju granice između čistog i nečistog, nabrajajući ih, tobože, nasumce. No, to je prividan nedostatak reda. U stvarnosti je riječ o popisu ograničenja koja slijede čovjekov životni tijek na različitim razinama, čime se teži produbiti i nastaviti djelo stvaranja u zajedništvu sa Stvoriteljem. Ondje možemo pročitati i sljedeću odredbu: „Žena ne smije na se stavljati muške odjeće, a muškarac se ne smije oblačiti u ženske haljine. Tko bi to učinio, bio bi odvratan Gospodinu, Bogu svome” (Pnz 22, 5). Nitko ne može ukloniti granice između spolova, nitko ne može misliti da je žena ako je muškarac, niti tko može tvrditi da je muškarac ako je žena. No, tu iščitavamo i dublji smisao od same opomene na transvestitizam. „Evo u tom razlikovanju vrsta ne vidimo nikakvo međusobno miješanje, preciznije govoreći, nikakve hibridizacije. Zapovijed ‘nećeš sijati polje miješanim sjemenom’, također se odnosi i na zabranu sijanja ‘hibridnim sjemenom’. Čovjek koji ne poštuje te zabrane, i k tome ne obdržava zakon različitosti, izaziva Boga na dvoboj. Stvara sveze novih oblika i vrsta. Zauzima mjesto Stvoritelja i postaje Svevišnji tvorac. Možemo primijetiti da riječ ‘hibrid’ dolazi od grčkog hybris što označava nasilje, neobuzdanost, zlouporabu, podlost, prigovaranje. Hybris je za Grke bio najveći grijeh. Hybris je u biti oholost, pobuna protiv božanskog djelovanja – protivljenje koje vodi u kaos. (…) Najprije se odbacuje Zakon. To je prvi korak na putu koji vodi u kaos, poput filma koji se premotava u najvećoj brzini odostraga prema naprijed. Latica cvijeta skuplja se, savija i vene i ponovno se vraća u sjeme. Prvotno, razvratni rituali imali su za cilj povratak u kaos iz kojeg se rađa nova stvarnost. Nedostatak zakona jednako je kaos, čemu potvrdu pronalazimo u knjigama Midrash Rabba. Ondje čitamo da bi čitav svijet bez Tore bio ‘bezobličan’, ‘pust’, drugim riječima, povratio bi se u tohu wabohu u kojem je bio ranije. Ista ta autorica citira Jeana Cleaudea Trerea koji se, istražujući sotonističke sekte, namjerio na jednu od najstarijih u Orleansu. Na tajnim susretima očigledno je dolazilo do seksualnih orgija za vrijeme kojih bi općili sin s majkom, brat sa sestrom, otac s kćeri, a osobita je „poslastica” bila ako je ona kojim slučajem bivša redovnica s položenim redovničkim zavjetima. Luciferovi štovatelji rušili su prirodne granice u kojima vlada Božji zakon. Seksualne orgije, devijacije, svekoliko kršenje prirodnih zakona ima za cilj suprotstavljati se Bogu. Sve po Luciferovom nadahnuću mora biti „izvraćeno” – Biblija se čita naopako, analni odnosi, svetost shvaćena na okaljan način, ljubav mora biti mržnja, trpljenje raskoš, a vječnost pakao. „Uočavamo, dakle, sklonost naše civilizacije k povratku u poganski svijet, težnju za istom silom koja je deformirala svijet Kanaanaca koji su štovali Aštartu, odnosno Baala i Moloha – te religije bile su prepune devijacija koje se u velikoj mjeri daju objasniti ne samo kao psihička regresija, već analno-sadistička regresija koja je povezana s isključivanjem uloge oca iz obitelji.”

Obratimo pozornost na to da su i Ilija i Elizej i Isus, kada bi nailazili na nekoga iz okolice Tira ili Sidona, nailazili uvijek na majke s djecom – bez muža. Nije bilo oca! Još jedna zbrka: demonska ideja obitelji bez oca, gdje majka ima istodobno ulogu i oca i majke, a kojoj dijete emocionalno nadomješta muža – kaos!

Isključivanje očinstva – to je sotonsko djelo! Sjetimo se da su stanovnici Sodome željeli postupiti s Anđelima kao sa ženama, a stanovnici Gibea nisu željeli silovati ženu, već njezina muža, levita! Kanaan je bio jednostavno razvratan, ništa više ili manje od našeg svijeta na čijim ulicama sve češće gledamo „procesije” gejeva i lezbijki, a sve manje one u čast Tijela Kristova. Normalnim se smatra brak među gejevima i lezbijkama i takve se veze promiču, dok se s druge strane čini sve kako bi se olakšao razvod heteroseksualnog braka. Izraelci su, zbog dodira s poganskim svijetom, imali stroge naredbe o poštivanju Zakona koji je po imenu nazivao životne stvarnosti, postavljao granice, čuvao identitet i slobodu, granica bez kojih bi čovjek postao obična biološka nakupina stanica koja živi bez cilja i smisla, samo s težnjom utažiti vlastite užitke i podražaje u genitalnom traktu! To je život na razini praživotinja i čini se kako, za sada, većina ljudi k tome smjera. To je strategija ljubomorne sotone: degradirati čovjeka na razinu amebe! Prinošenje dojenčadi za žrtvu, ritualna ubojstva, miješanje onoga što je sveto i izmeta – to je sotonski kaos!

Već spomenuta Janine Chassegnet-Smirgel izražava uvjerenje da su razvrat i perverzija vrsta religijskog obreda koji dokida Božji poredak – on je bunt, izrugivanje Bogu, povreda svetosti spolnog čina i miješanje sa „zadovoljavanjem fiziološke potrebe”. Prokreacijski čin postaje čin „olakšavanja”.

Vrijedno je pozornosti da je đavao (Baal-Zebub, smrdljiva „gospođa muha”) svojim darom sposoban okaljati izmetom sve, pa i stvari od iznimne vrijednosti, sposoban unerediti genitalni poredak i nadomjestiti ga ‘analnim’.

Ovo što sam govorio, odnosi se samo na djelić naše stvarnosti u kojoj se sotona razmahao. Sotonino gledanje na seksualnost može se primijeniti i na sva druga područja našeg života. Sotona svugdje izaziva kaos. Za sotonu je sve dobro. Mogu li i na drugim poljima biti slične posljedice? Da, jednake su kao i na polju seksualnosti. Čak je i Sveta Zemlja imala svoje granice, kako čitamo u Knjizi brojeva ili u Jošui. Svaki je naraštaj imao jasno označene granice. I na tome se temelji svetost – znati gdje završava dobro, a počinje zlo!

Jakov, praotac Izraela, kada je pobjegao s ognjišta, našao se u noći na nekom njemu nepoznatom mjestu. Obložio je svoje tijelo kamenjem iz straha od zvijeri. Kada je to učinio, načinio je GADARAH – kamenu granicu, definirao je svoj prostor, odredio samoga sebe, određujući vlastiti okvir postojanja. Tada je iznenada iznad sebe ugledao otvoreno nebo. Nebo se otvara onda kada odredimo granice svog postojanja – određujemo se! Dogodilo se to nakon što se udaljio od svoje obitelji. Nije li tako da većina programa za odvikavanje od ovisnosti sadrži odvajanje i samoodređenje, odnosno određivanje granica. To je jedan od prvih uvjeta za početak novog života, početak življenja zdravih osjećaja i početak rješavanja vlastitih problema. Prvo se treba udaljiti od predmeta vlastite opsesije na koju smo tako sijamski srasli – označiti granicu. Udaljavanje, odnosno, određivanje granice je uvjet za sretan život. Dok to ne učinimo i nebo ostaje zatvoreno. Udaljavanje ili određivanje granica dopušta čovjeku da se oslobodi od prevelike ovisnosti u koju smo se najčešće beznadno zapleli. Tko je ovisnik? Čovjek bez granica koji se ne uspijeva suzdržati od nekoga ili nečega jer opsesivno o tome misli, muči se, bavi se time bez svake mjere, gubeći kontakt sa samim sobom. Ljudi znaju biti opsjednuti mišljenjem o drugim ljudima i dovode se do toga da postaju poput olupina kao u slučaju dvojice opsjednutih iz kojih su demoni pobjegli u stado svinja u Gadaru. Ne žive svojim životom, već samo životom drugih, osjećajući kao prisilu baviti se nekim ili nečim, ali ne uspijevaju se obraniti i postaviti granice kako drugi ne bi njima manipulirali. Miješaju im se granice tuđeg postojanja s granicama vlastitog postojanja – ljubav doživljavaju kao da ih se cijedi, nečiju brigu kao osvajačku ljubomoru, nečija pomoć čini im se kao kontrola nad nekim, posvećenje, pak, gubitkom. Drugim riječima, dobro postaje zlo! Tek onda kada se udalje od takvih stavova i objekata o kojima su ovisni, određuju granice i mogu vidjeti ono što je vidio Jakov – otvoreno nebo!

Svi trebamo živjeti unutar granica koje nam je zacrtao Bog jer smo jedino tada svoji. Život bez granica je kaos. Nadam se da nam je nakon ovoga komentara jednostavnije razumjeti što je STABLO SPOZNAJE DOBRA I ZLA. To je način razvoja zbrkanog zemaljskog života, ukidanje svih granica: zlo postaje dobro, dijete seksualni partner, tiranin dobročinitelj, ono što se protivi prirodi – napretkom. No je li to napredak ili prijevara? Isus kaže: Zar može dobro drvo roditi lošim plodovima? Neki pitaju: Zašto je u raju postojalo drvo koje je u sebi nosilo takvu zbrku? Pokušajmo iščitati skrivenu informaciju, otkodirati simbole. Stabla u raju su oblici, vrste razvoja čovjeka. Bog opominje čovjeka da ne miješa dobro i zlo, što je izraženo kroz simbol stabla spoznaje dobra i zla. Opominje i tebe i poziva da znaš razlikovati, da promotriš vlastito stablo. Jesi li u svoje stablo života ucijepio loše plodove? Ako je tako, pronađi, traži, otkrij i udalji se. A što kad to učinimo i kad u svojoj savjesti prepoznamo sjeme zlih misli, loše plodove djela, otrovno lišće osjećaja, korijenje navika i ovisnosti, krošnju zamršene nutrine… Što onda? Kako ih ukloniti? Ima sredstvo za to, ali o tome ćemo sutra, jer je današnji dan bio za određivanje granica između onoga što je u tebi od Boga i onoga što je u tebi od zloga!

Gornji tekst je izvadak iz knjige o. Augustyna Pelanowskog “Kad Duh Sveti govori”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net