Među brojnim pobožnostima prema svetom Josipu nalazi se i jedna koja možda nije toliko poznata među našim vjernicima, a korijene vuče iz 17. stoljeća. Riječ je o konopu svetog Josipa.

Oni koji obdržavaju ovu pobožnost na sebi nose konop od vune, pamuka ili lana na kojem se nalazi sedam čvorova koji simboliziraju sedam žalosti i radosti svetoga Josipa.

Smatra se da je pobožnost nošenja konopa na čast svetog Josipa započela jedna redovnica augustinka 1657. godine.

“Godine 1657. živjela je u Antwerpenu augustinka… po imenu Elizabeth [koja je patila od iscrpljujuće bolesti] … Imala je blagoslovljen konop [u čast svetog Josipa], koji je nosila na sebi te molila sveca da joj pomogne. Nakon nekoliko dana dok je bila uronjena u duboku molitvu, osjetila je kako je najednom i u potpunosti ozdravila… liječnik koji ju je posjećivao… morao je priznati da je njezino izlječenje bilo čudesno”, stoji u knjizi Idite k svetom Josipu, našem vjernom Zaštitniku, autora Alexisa Henrija Lépiciera.

Pobožnost se ubrzo proširila, te su vjernici diljem Europe počeli nositi konop na čast svetom Josipu, posebice na nakanu očuvanja svete čistoće.

Nošenje konopa ili pojasa u čast određenom svecu nije vezana samo uz svetog Josipa. Kao što piše u Katoličkoj enciklopediji: “U ranoj Crkvi pojas je bio znak i ambem čistoće te se stoga uvijek smatrao simbolom čednosti, kao i mrtvljenja i poniznosti. Nošenje konopa ili pojasa sveca drevnog je porijekla, a prvi spomen toga nalazimo u životu svete Monike.”

Papa Pio IX. 19. rujna 1859. godine, odobrio je posebnu formulu za blagoslov konopa svetog Josipa koji podjeljuje svećenik, te odobrio brojne milosti za bratovštinu osoba koje ga nose. Blagoslov se nalazi u Rimskom obredniku.

Milosti koje zadobivaju vjernici koji nose konop svetog Josipa, između ostaloga, su:

– posebna zaštita svetoga Josipa,

– milost življenja kreposti čistoće,

– milost ustrajnosti,

– posebna pomoć sv. Josipa u času smrti.