Važno je naglasiti da time ne tvrdimo kako su katolici po naravi bolji u očuvanju mira. Dobro znamo da je povijest naše Crkve obilježena i svetošću i grijehom; uostalom, Crkva smo grešnika. Ovaj popis prije pokazuje kako su, usred zbunjenosti svijeta i najmračnijih trenutaka prošlog stoljeća, obični ljudi ozbiljno shvatili poziv da traže mir.

Evo pet katolika koje je Nobelov odbor prepoznao zbog njihova zalaganja. Ovo nije potpun popis (unutarnji život javnih osoba često je teško procijeniti), ali ovih pet muškaraca i žena nude nam duboke pouke o tome što znači graditi Kraljevstvo nebesko na zemlji. Nadam se da će vas nadahnuti jednako kao što su nadahnuli mene.

Katolici dobitnici Nobelove nagrade za mir

1. Otac Dominique Pire (1958.)

Rođen u Belgiji, Georges Charles Clement Ghislain Pire (o. Dominique) bio je dominikanski redovnik čiji je život bio obilježen ratnim sukobima. Kao dijete morao je napustiti dom tijekom Prvoga svjetskog rata. Kada je izbio Drugi svjetski rat, služio je kao kapelan belgijskog pokreta otpora te pomagao u tajnom prebacivanju savezničkih pilota na sigurno.

Njegovo najveće djelo započelo je, međutim, nakon što je rat utihnuo. Vidjevši razaranje poslijeratne Europe, osnovao je organizaciju Aid to Displaced Persons (Pomoć raseljenim osobama). Za razliku od velikih državnih agencija koje su se bavile statistikom, o. Dominique usredotočio se na ljudsko srce. Izgradio je sela za izbjeglice u Austriji, Belgiji i Njemačkoj te uveo sustav u kojem su pojedinci mogli „posvojiti“ izbjegličke obitelji i dopisivati se s njima, vraćajući im dostojanstvo kroz osobni odnos.

„Tako svatko od nas može ostati upravo ono što jest – jednostavno i ponizno – izvršavajući zadatak koji mu je Bog povjerio. Moj je zadatak nastaviti, s ljubavlju, inicijativom, ustrajnošću, razboritošću i strpljenjem, orati svoju malu brazdu u korist raseljenih osoba… Ne samo da možemo, nego i trebamo ostati svaki na svome mjestu, ne odvajajući se od svijeta, nego radeći za mir gdje god bili.“

Otac Dominique uči nas snazi malih djela milosrđa učinjenih s velikom hrabrošću. Nije čekao velike sustavne promjene; započeo je tako da je ljubio osobu koja je stajala pred njim. Podsjeća nas da ne moramo spasiti cijeli svijet da bismo bili mirotvorci – dovoljno je da s ljubavlju i ustrajnošću „oremo svoju malu brazdu“.

2. Sveta Terezija iz Kolkate (1979.)

Možda najprepoznatljivija osoba na ovom popisu, Anjezë Gonxhe Bojaxhiu – Majka Terezija – bila je jedna od velikih osoba 20. stoljeća. Rođena na području današnje Sjeverne Makedonije, pridružila se sestrama Loreta te je poslana u Indiju. Dok je predavala u Kolkati, doživjela je „poziv unutar poziva“ – da napusti samostanske zidove i služi najsiromašnijima među siromašnima u sirotinjskim četvrtima grada.

Godine 1950. osnovala je red Misionarki ljubavi, posvećen brizi za „neželjene, nevoljene i napuštene“. Unatoč vlastitoj dubokoj duhovnoj tami i nedostatku sredstava, prije smrti otvorila je više od 500 misija u 100 zemalja. Kanonizirao ju je papa Franjo 2016. godine.

„Birala sam siromaštvo našega naroda. Ali zahvalna sam i vrlo sretna što primam ovu nagradu u ime gladnih, golih, beskućnika, sakatih, slijepih, gubavih – svih onih ljudi koji se osjećaju neželjenima, nevoljenima, odbačenima od društva… Naši siromasi su veliki ljudi, vrlo dragi ljudi; njima ne trebaju naše sažaljenje i simpatija, nego naša ljubav koja razumije.“

Majka Terezija prisiljava nas da pogledamo siromaštvo u vlastitim domovima i srcima. Uči nas da mir započinje stvaranjem mostova s osobom koja je pokraj nas. Njezin život svjedoči da svetost nije luksuz za nekolicinu, nego jednostavna dužnost svakoga od nas.

3. John Hume (1998.)

John Hume bio je važna figura irske politike, rođen u radničkoj katoličkoj obitelji u Derryju, u Sjevernoj Irskoj. Živeći u gradu fizički podijeljenom zidinama i vjerski obilježenim sektaškim nasiljem, Hume je izabrao drukčiji put. Školovao se za svećenika, ali je na kraju osjetio poziv da služi kroz laičko vodstvo.

Postao je jedan od predvodnika nenasilnog pokreta za građanska prava krajem 1960-ih. Hume je vjerovao da mir nije samo odsutnost nasilja, nego prisutnost pravde. Pomogao je osnivanju kreditnih unija kako bi radničkoj klasi omogućio ekonomsku sigurnost te je bio jedan od glavnih arhitekata Sporazuma na Veliki petak, koji je okončao desetljeća nasilja u Sjevernoj Irskoj.

“Različitost je suština ljudskosti. Ona je nešto što dolazi s rođenjem i nikada ne bi smjela biti izvor mržnje ili sukoba. Odgovor na različitost jest poštovanje. U tome se nalazi jedno od temeljnih načela mira – poštovanje raznolikosti.“

Hume je živio ono što je nazivao „prakticirajućim kršćanstvom“. Pokazuje nam da naša vjera pripada i javnom prostoru – ne da bi dominirala, nego da bi služila. Njegov život pokazuje da krute ideologije vode u smrt, dok dijalog – odnos prema „drugome“ s dostojanstvom bez obzira na vjeru – vodi u život.

4. Wangari Maathai (2004.)

Wangari Maathai bila je prva Afrikanka koja je dobila Nobelovu nagradu za mir. Rođena u ruralnoj Keniji, obratila se na katoličanstvo tijekom školovanja u internatu koji su vodile talijanske redovnice, gdje je bila snažno uključena u Marijinu legiju. Ta formacija, zajedno s poštovanjem prema prirodi koje je nosila iz svoje plemenske tradicije, oblikovala je njezin pogled na svijet.

Kao briljantna biologinja, 1977. godine osnovala je pokret Green Belt Movement. Shvatila je da su siromaštvo, sukobi i uništavanje okoliša međusobno povezani. Angažirajući žene da sade drveće, borila se protiv krčenja šuma i istodobno osnaživala žene da zarađuju za život. Zbog obrane demokracije i prirode bila je politički progonjena i čak zatvarana, ali nikada nije izgubila nadu.

„Pozvani smo pomoći Zemlji da izliječi svoje rane i pritom izliječiti i vlastite – zapravo, prigrliti cijelo stvorenje u svoj njegovoj raznolikosti, ljepoti i čudesnosti.“

Mnogo prije enciklike Laudato si’, Wangari je razumjela da je briga za okoliš i duhovno djelo milosrđa. Uči nas da briga za stvorenje nije samo političko ili društveno pitanje, nego prepoznavanje Božjeg potpisa u prirodnom svijetu.

5. Otac Jose Ramon Villarin, DI (2007.)

Poznat pod nadimkom „o. Jett“, Villarin je filipinski isusovac i fizičar. Iako nije osobno dobio Nobelovu nagradu, bio je član Međuvladinog panela o klimatskim promjenama (IPCC), koji je 2007. godine zajednički dobio Nobelovu nagradu za mir (zajedno s Alom Goreom) za širenje znanja o klimatskim promjenama uzrokovanima ljudskim djelovanjem.

Otac Jett predstavlja dugu tradiciju „znanstvenika-svećenika“ u Crkvi. Bio je predsjednik Sveučilišta Ateneo de Manila te je život posvetio povezivanju vjere i znanosti. Njegov rad usmjeren je na fiziku atmosfere, ali klimatsku krizu promatra kroz prizmu teologije i pravde, ističući da klimatske promjene ugrožavaju mir stvarajući oskudicu i sukobe.

„Sadašnjost je sama po sebi milost. Pazimo da ne propustimo milost samog postojanja. Učimo svoja srca vidjeti dobrotu onako kako je Bog u Postanku vidio dobrotu. Dobrota postoji u samom nastajanju stvari, u jednostavnoj činjenici postojanja.“

Otac Jett podsjeća nas da vjera i znanost nisu neprijatelji; one su poput dvaju pluća koja dišu istu istinu. Njegov rad izaziva nas da shvatimo kako biti mirotvorac u suvremenom svijetu zahtijeva i intelektualnu ozbiljnost. Moramo koristiti svoj razum kako bismo rješavali krize koje prijete siromašnima, prepoznajući da znanstvena istina može biti put prema Bogu.

Članak je preveden uz dopuštenje s web-stranice Catholic Link.