Razlozi koji sprečavaju napredak u unutarnjemu životu, a samim time dovode i do nazadovanja i porasta obeshrabrenja mogu biti raznovrsni, ali često se mogu svesti na nekoliko njih: nemar, površnost u malim stvarima koje se odnose na prijateljstvo i služenje Bogu, te odbijanje da se čine one žrtve koje On od nas traži. Ono što svakoga dana možemo ponuditi Gospodinu maleni su izrazi vjere, ljubavi, pokore, čini zahvaljivanja tijekom svete mise, posjet Presvetom Oltarskom Sakramentu: zaista svjesni da susrećemo samoga Isusa Krista, koji nas čeka. Tu su još uobičajene molitve tijekom dana, male pobjede koje smo izborili nad samima sobom u radu, srdačnost u odgovorima i ljubaznost u zahtjevima… Brojne male stvari učinjene s ljubavlju i za ljubav tvore dio našega blaga toga dana koje ćemo ponijeti u vječnost.

Unutarnji se život uglavnom hrani malim stvarima koje su ostvarene s pažnjom i ljubavlju. Pogriješili bismo put kada bismo tražili nešto drugo: pronašli bismo malo ili ništa za prikazivanje Gospodinu. “Dobro je prisjetiti se” – govori nam monsinjor Escrivá de Balaguer – “izmišljene priče nekoga francuskog pisca o čovjeku koji je želio loviti lavove u hodnicima svoje kuće, ali ih, naravno, tamo nije pronašao. Naš je život običan i redovan; kada bismo željeli služiti Gospodinu u velikim stvarima, bilo bi to kao da pokušavamo loviti lavove u hodnicima. Poput lovca iz te priče i mi bismo ostali praznih ruku”, i ne bismo imali ništa ponuditi. Naše je područje uobičajenost svih dana.

Kao što kapi vode zajedno oplođuju žednu zemlju, tako i naša mala djela – pogled na sliku Djevice Marije, riječ ohrabrenja prijatelju, klečanje puno pobožnosti pred svetohraništem, odbacivanje misli koja nas rastresa u molitvi, nadvladavanje lijenosti u radu: sve stvari koje stvaraju dobre navike, tj. krjeposti koje pridonose da život duše napreduje i koje ga čuvaju. Ako smo vjerni u tim malim činima, ako puno puta obnavljamo želju da budemo zahvalni Gospodinu, kada dođe nešto veće što trebamo prikazati – bolest koju teško podnosimo ili neuspjeh na poslu – tada ćemo znati izvući plod iz onoga što je Gospodin htio ili dopustio. Tako se ispunjaju Isusove riječi: “Tko je vjeran u najmanjem, i u najvećem je vjeran.”

Drugi razlog nedostatnoga rasta u unutarnjemu životu je “odbijanje da se čine one žrtve koje On od nas traži” (Usp. Lk 16,10). Svaka ljubav, naprotiv, ima potrebu suprotstaviti se sebičnosti, to znači da tijekom cijeloga dana tražimo Krista umjesto da tražimo sami sebe. 

Ljubav prema Bogu stječe se u duhovnom naporu, u zauzetosti, u želji koja se uz pomoć milosti rađa iz najdubljega dijela naše duše. Nema ni ljudske ni božanske ljubavi bez toga radosnog žrtvovanja. “Ljubav uzrasta u nama i razvija se između kontradikcija i otpora koji dolaze iz nutrine svakoga od nas, a koje istodobno prate i otpori ‘izvana’: ljubav raste između raznovrsnih snaga koje su joj tuđe, pa čak i neprijateljske.” (sv. Ivan Pavao II.) S obzirom da nam je Gospodin obećao da nam ne će ponestati pomoć milosti, rast u ljubavi prema Bogu ovisi samo o našemu uzvraćanju, o našoj zauzetosti, o našemu počinjanju iznova svaki put, bez obeshrabrenja. Što smo vjerniji milosti, On će nam pružiti više pomoći i lakše ćemo prijeći put; a istodobno će pred nas stavljati više napora i unutarnju tankoćutnost. Ljubav uvijek traži više ljubavi.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Francisca Carvajala “Razgovarati s Bogom”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.