Duša je prostor molitve. Stoga u tome svetištu pridržanom Bogu, u toj kući Božjoj, treba vladati samoća i šutnja. Naime, u molitvi je bitno da govori Bog, a da mi pozorno slušamo tražeći njegovu volju. Moliti znači tražiti Boga i pustiti mu da nam otkrije svoje lice i očituje svoju volju. Vjerujemo da Bog stoluje u nama i živi u nama, ali prečesto mu ne dopuštamo da slobodno živi, djeluje, kreće se i očituje. Sami zauzimamo sav prostor svoga unutarnjeg krajolika, cijeli dan i beskrajno vrijeme. Svagda se žestimo da ćemo puno napraviti, puno govoriti, puno misliti. Božje boravište zagušujemo s toliko buke…

Potrebno je naučiti da je šutnja put za osobni i prisni susret sa šutljivom, ali živom Božjom prisutnošću u nama.

Bog nije u oluji, u potresu ili u ognju, nego u šapatu lahora. Da bi se čovjek uistinu molio, treba gojiti i čuvati stanovito djevičanstvo srca; drugim riječima, ne valja živjeti i rasti bilo u unutarnjemu ili u vanjskome žamoru, u pomodnim rastresenostima i raspršenostima; određeni užitci samo razdvajaju, odsijecaju, odjeljuju i raspršuju srž našega bića. Duhovno djevičanstvo, unutarnja šutnja i potrebna samoća najpovoljnije su okruženje za život s Bogom, u bliskosti, licem u lice s Njime.

Iz toga susreta izlazimo noseći na svome licu blještavi sjaj lica Božjega, poput Mojsija kad je silazio s brda nakon razgovora sa Svevišnjim.

kardinal Robert Sarah

Gornji tekst je izvadak iz knjige “Bog ili ništa”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net.