Uvijek sam volio Padra Pija, i naročito me se dojmio nakon što sam pročitao njegovu biografiju, autora C. Bernarda Ruffina („Padre Pio: Istinita priča”), koja je omogućila da topla prirodnost Padra Pija prosine kroz ono izvanredno nebesko i nadnaravno koje je u tolikoj mjeri obilježavalo njegov život, a naročito je obilježilo njegovo tijelo. Padre Pio znao je biti i grub i nježan, imao je neodoljivu radost i smisao za humor, a doživljavao je i dramatična razdoblja unutarnje tame.

Što se tiče toga drugoga, Padre Pio inzistirao je da su te izvanredne mistične milosti koje je primao bile čvrsto povezane s Križem; svjetlost vjere za njega je bila „tamna zraka”. On je bio „čovjek boli, vičan patnjama” (Iz 53,3; op. prev.), čija je svećenička služba ispovijedanja zavisila od njegove spremnosti da u svoju dušu i tijelo prima Isusovo umiranje. Bilo mu je veoma mrsko dobivati pozornost zbog božanskih i đavolskih „vatrometa” što su se gotovo neprestano odvijali oko njega, i ustrajno je podsjećao one koji su dolazili k njemu tražeći „znakove i čudesa” da je slatka duhovna hrana koju nam Isus želi udijeliti također „tvrdi kruh”:

„Kako bi nas privukao, Gospodin nam udjeljuje mnoge milosti, za koje mi mislimo da nam mogu lako priskrbiti raj. No mi ne znamo da, kako bismo rasli, trebamo tvrdi kruh – križ, poniženje, kušnje, i lišavanja.”

Mnogo se toga može reći o tome svetome svećeniku, a ja ću s vama podijeliti jedan od njegovih meni najdražih citata:

„O, kako je vrijeme dragocjeno! Blagoslovljeni su oni koji ga znaju dobro koristiti. O, kada bi barem svi znali kako je vrijeme dragocjeno, bez sumnje bi svatko davao najbolje od sebe da ga provodi na hvalevrijedan način!”

Veoma točno! Svećenik koji mi je na fakultetu predavao kolegij teologije duhovnosti, i koga sam ovdje i prije citirao, jednom mi je to ovako rekao:

„U vječnosti ćemo vidjeti – bilo s radošću, bilo sa žalošću – da je, zahvaljujući utjelovljenju Božjemu, sve vrijeme potencijalno bremenito Bogom. Sve što se od nas traži jest da svakoga dana, svakoga sata, svake minute kažemo svoj fiat, a kako bismo začeli i rodili Krista u ovome svijetu. Ondje u raju vidjet ćemo da ništa u ovome životu – onda kada je bilo oplođeno božanskim, ispunjeno Bogom po našemu slobodnome i uvijek iznova izgovaranome ‘da’ – nije bilo bez smisla i svrhe.”

„No bez toga ‘da’, a uz naše ‘ne’, sve je izgubljeno. I to je zasigurno pakao – vječni gubitak.”

Dakle, svakoga dana, svakoga sata, svake minute obratite svoje srce k Bogu, i jednostavno u molitvi kažite s Marijom, nositeljicom Boga: Fiat mihi secundum verbum tuum – „Neka mi bude po riječi tvojoj.”

No budite oprezni, znamo što se tada događa…

„I Riječ tijelom postade

i nastani se među nama […]”

(Iv 1,14)

Izvor: Word on Fire | Prijevod: Ana Naletilić

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja prava. Sva prava pridržana.