Komu je pod ruke došla najnovija knjiga Fabricea Hadjadja Što je to obitelj? Slijedom transcendencije u gaćama i drugih ultraseksističkih pogleda, ostat će zadivljen kako nam u naše vrijeme Riječ Božja rasvjetljava najzamršenije putanje rodnih stranputica. 

Fabrice je podrijetlom Židov i drevnim očima iščitava Sv. pismo. Čitajući Toru, prvih pet knjiga Staroga zavjeta, nailazi na redak iz Ponovljenog zakona koji veli: Blizu ti je Riječ, u ustima tvojim i u srcu tvom. Riječ je doista najbliža ustima jer se kroz njih oblikuje i oglašava. Valjamo je po ustima. I Riječ Božja, kada se čita, a Židovi Toru uvijek čitaju naglas – pa i kad je sami čitaju – postaje bliza našim ustima. Normalno, i srce je tu. Misao. Duh. Dah. Fabris „spušta“ tu putanju Riječi do pupka i spolnih organa. Naše je tijelo slika Božja: Na Svoju sliku stvori Bog čovjeka, muško i žensko stvori ih! Dakle, središte slike je u spolnosti. Spolnost je relacijska, a Bog je relacijski u Sebi i s nama. On nije samotnik upućen na Samoga Sebe. On je čitav upućen na Drugog – Otac na Sina, Sin na Oca, Duh Sveti na Obadvojicu, Obadvojica na Duha Svetoga. Duh Sveti, po Vjerovanju, – izlazi od Oca i Sina. Bog je upućen i na stvorenja, a osobno na ono koje je stvorio na Svoju sliku. Upućen je na mene. I mene upućuje na druge. Normalno, nije prisilno upućen. Upućen je jer se Sam od Sebe uputio. Jer tako hoće! U punoj slobodi. Uostalom, odnos bez slobode sama je negacija odnosa.

Promatrajući pupak jasno vidim da sam od drugih. Nisam od sebe. Nisam vlastiti stvoritelj. To je danas preznačajno vidjeti i znati. Pupak mi svjedoči kako sam čitav od drugih, od moga oca i majke, pa sve do onoga čovjeka bez pupka – Adama. Danas smo osjetljivi na poštivanje tuđih stvari. Dakle, ni sebe ne smijemo dirati jer nismo svoji. Drugi su prije nas. S njima sve činimo. U suglasnosti sa svim generacijama prije nas – do Adama i Eve!  

Po Fabriceu, spuštajući se ispod puka, zamjećujemo dio tijela koji nam pjeva o ljubavi prema drugome. On nam kaže, ona nam kaže, da smo za drugoga. Sve je tu prilagođeno prema drugome. I još više, za rađanje drugih. Riječ ti je blizu, u ustima tvojim i srcu tvome, u pupku tvome i gaćama/gaćicama tvojim. I tu je najtjelesnija, pa time i najočitija. Riječ tijelom postade! Ta Riječ tijelom postala imala je pupak i ono niže. I u Njoj/Njemu, Kristu, Bogočovjeku, Riječ je postala najstvarnija, najistinitija, najtjelesnija. To je Riječ spasenja! Radosna vijest. Evanđelje života i ljubavi! Krist obnavlja izvornu sliku Božju i omogućuje nam da živimo to „biti od drugih“ i „biti za druge“! Koje li opuštenosti! Koje li radosti! Igre! Koje li slobode od nas samih!

Ovakav je pogled stvarno ultraseksistički. Nema mrdanja! Riječ je u tijelu! Određenom spolu! Tijelo svjedoči Riječ. Riječ je istina i nitko tu ne može ništa promijeniti. Možemo se samo pokloniti. Čuti. Živjeti. Radovati se. Pjevati. Uživati u umjetnosti slike Božje. Uživati u darovanom i usmjerenom tijelu! Uzalud vam trud, svirači-rodisti! To je ontologija. Vječna relacija. Nerazoriva slika!