Prema trećem poglavlju Knjige Postanka, zlo ima mračno očinstvo, djeluje tako što predlaže neistine ljudskoj misli, a čovjek internalizira tu neistinu potpomažući je djelima koja proizvode destruktivni strah koji postaje patologija u odnosima. Prihvaćamo li ili ne nadljudsko porijeklo zla, iza strahova koji uništavaju ljubav u svakom slučaju nalazimo neku obmanu. Pogledajmo nekoliko značajki te neistine koja je majka straha u njenim glavnim crtama:

  • Općenito se uvlači u kontekstu negativnoga događaja – objektivno ili nerealno – doživljenoga kao apsurd, ili nepravda, ili zbog počinjenih pogrešaka koje se shvaća kao nepopravljive.
  • To je kategorička misao koja nešto tvrdi na konačan, nepovratan način.
  • Uzima jedan dio stvarnosti i apsolutizira ga.
  • Posljedično mijenja ono što je primarno s onim što je sekundarno i obrnuto.
  • Izolira od drugih, u prvi mah, a onda tjera na traženje suučesnika.
  • Stoga drži da se ne može otkriti jer nitko to ne zna razumjeti osim onoga tko to misli.
  • Crta perspektive slijepe ulice, bez izlaza.
  • Potiče tjeskobu za iznalaženjem rješenja po svaku cijenu, a ako se rješenje ne pojavi, osuđuje na nemoć i tugu.
  • Ne vjeruje u dobro.
  • Ovlašćuje za zlo.
  • Priželjkuje prividno moguće ciljeve koji su zapravo nedostižni.
  • Potvrđuje nepobitnu sigurnost da se razumiju tuđe namjere, loše ili pogrešne.
  • Ne prihvaća proturječje.

Kako shvatiti sve te značajke? Nije tako teško: iskustvo ih pokazuje, a one su suprotne od Duha Svetoga. Treba dodati još nešto: Gdje su pohranjene te misli koje imaju obilježja presudnosti, apsolutizacije, izoliranosti i svih spomenutih prerogativa? Prostor tih laži je tužna misao. Te samodestruktivne ili samouzdižuće misli imaju mentalni kontekst samosažaljujuće sjete te „sladunjave melankolije“, o kojoj je papa Franjo sjajno govorio u Evangelii gaudium. Kad se, od malih nogu, prepuštamo toj ugodnoj boli koja glumi žrtvu, to je kao da smo – nesvjesno – pozvali Zloga da uđe. (Usp. Papa Franjo, Evangelii gaudium, br. 83.)

Uz navedene značajke „crna“ je misao sintetična, ona je hitac iz puške, pogađa u središte siluete bića. Njezina je formulacija suhoparna, iako se uvlači u um kao da je utjeha. Eliptična je, odnosno kreće se između samouništenja i samouzdizanja, a u svakom slučaju je neuravnotežena vizija koja baca na jednu ili drugu stranu. Ta se misao vraća u um i iskrivljuje viziju svega što nas okružuje počevši od našega najgoreg dijela. Sadržaj te laži ima najrazličitije maske, ali u stvarnosti ima dvije razine: prva je ona izravno svjesna, formulirana u našem srcu, koja nam pada na pamet. Da bismo identificirali ovu prvu razinu, moramo se pokušati sjetiti prve misli koju smo imali u našim najgorim trenucima, one koja je isplivala na površinu u trenucima očaja ili umora; može biti ljuta ili tužna, agresivna ili popustljiva, očajna ili pretenciozna, ali izlazi na vidjelo kao stari klijent. Znamo je, to je nešto što smo si već rekli: to je naša tuga, možda agresivna, a svakako obeshrabrujuća.

Možda je za identifikaciju očite i primarne razine lažljive misli dovoljno pričekati sljedeći impuls prema djetinjastom ili destruktivnom stavu te zastati i razmisliti: Što mi je prvo palo na pamet? Koja mi je misao opravdala taj pogrešni stav? Boja te misli općenito ima veze s lošim prihvaćanjem nekoga starog događaja, protumačenim na tužan, bolan način, bez konstruktivnosti. Ali ovo je čisto osobno i upućuje na maloprije objašnjene značajke: ta crna misao, kad jednom uđe, pretvara se, kao što je već spomenuto, u uvjerenje. Kao da misao ima naprtnjaču i kada uđe, otvori je i izvadi pravu varku.

Dat ću vam jednostavan primjer, samo da ne ostanemo u zraku. Tipična misao je: „Nitko me ne cijeni“, ali u sebi sadrži virus-uvjerenje: život se sastoji u tome da budemo cijenjeni! Nakon što sam nesvjesno uvjeren u to, postajem čovjek izvan cilja. Zapravo, ovo je pretjerivanje: jasno je da je biti cijenjen užitak, ali puni život nije u tome da postaneš usisivač za privlačenje pažnje. Uvjeriti se u to vrlo je opasno, jer stvara očekivanje koje je a priori osuđeno na razočaranje – čak bi i paradoksalan dan u kojem je netko cijenjen od cijeloga svijeta otkrio da je to od male vrijednosti i da traje još manje, da ne dovodi do ljubavi i čini nas parazitima tuđega mišljenja.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Fabija Rosinija “Ozdravljenje duše”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.