Ovaj glas srca doista čuje jedino Bog budući da je on, “koji je jedini oblikovao srce”, i jedini koji “po­znaje srce”. A demoni, koji zbog toga “nisu poznavatelji srca”, nemaju neposredan pristup našemu “srcu”, simboličkomu središtu naše osobe.

Foto: Flickr.com/Lawrence OP

Koliko god su sveti oci kao ljudi antike glasno ili čujnim glasom čitali, recitirali psalme, meditirali, a često i molili, to ipak nije bilo obvezujuće pravilo. Već Tertulijan savjetuje da se uvijek moli “prigušenim glasom” jer Bog nije “slušatelj glasova nego srca”. Preglasno moljenje samo ometa susjede ili, još gore, nalikuje moljenju na javnoj cesti 1, a to znači da u biti nije ništa drugo do ono tašto pokazivanje koje je Krist izričito zabranio svojim učenicima 2 . U ovomu se smislu izražava i Klement Aleksandrijski:

Molitva je, da uporabimo ovaj odvažan izraz, raz­govor s Bogom. Stoga, kada mu govorimo samo šap­ćući ili šuteći, i ne otvarajući usta, ipak ga glasno za­zivamo u svojemu srcu jer Bog neprekidno sluša nu­tarnji glas našega srca. 3

Ovaj glas srca doista čuje jedino Bog budući da je on, “koji je jedini oblikovao srce”, i jedini koji “po­znaje srce” 4. A demoni, koji zbog toga “nisu poznavatelji srca” 5, nemaju neposredan pristup našemu “srcu”, simboličkomu središtu naše osobe. Naš tjelesni glas ne čuju samo drugi ljudi, nego i demoni, kako smo vidjeli. Stoga nam pred njima valja brižno sakriti sadržaj našega prisnog razgovora s Bogom.

Molitva “u tajnosti”

Mi molimo “u tajnosti” kada Bogu iznosimo svo­je prošnje samo srcem i pozornošću duha tako da ni neprijateljske sile ne mogu prepoznati vrstu naše mo­litve. Stoga treba moliti u najvećoj šutnji, ne samo da svojim govorenjem i zazivanjem ne bismo rastresali braću koja su oko nas i ometali osjećaje onih koji mo­le, nego i zato da bi našim neprijateljima, koji nas po­glavito vrebaju u molitvi, ostala skrivena nakana na­še prošnje. Tako, naime, izvršavamo onu zapovijed: “Pred onom koja s tobom dijeli postelju pazi da usta ne otvoriš!” 6

Ono što protivnici trebaju čuti jesu sve one riječi psalama, nadahnute Duhom Svetim, koje posvuda nagovješćuju njihovo uništenje. To će ih uplašiti i nagnati u bijeg. To je ono što Evagrije ima na umu kada savjetuje:

Kada si napastovan, ne moli prije nego što rekneš, u srdžbi, nekoliko riječi protiv demona koji te muči. Jer budući da je tvoja duša zahvaćena [nečistim] mi­slima, može se dogoditi da ti ni molitva ne bude či­sto prinesena. A kada, ispunjen bijesom, kažeš nešto protiv njih, osujećuješ i poništavaš mislene predodžbe protivnika. Naime, bijes to može proizvesti i onda ka­ da su posrijedi dobre mislene predodžbe.7

Međutim, sadržaj našega prisnog razgovora s Bogom treba ostati skriven demonima kako u nj ne bi mogli ubrizgati otrov svojih napasti, kao što su podražaji taštine zbog (tobožnje) otmjenosti našega govora.

No glasno moljenje ne ometa samo susjede, nego u nekim okolnostima i samoga molitelja. Umjesto da pospješuje sabranost, može je sprječavati. Ali ometati može ne samo vlastiti glas – to bi još bilo najmanje zlo – nego se s vremenom pokaže da puno više ometaju vlastite riječi i misli kojima se nužno služimo u molitvi. Premda to izlazi iz okvira naše teme, ipak ćemo ovdje ukratko progovoriti o onoj šutnji srca na koju je u konačnici usmjereno čitavo naše djelovanje.

Prava molitva – osobni susret s Bogom

U svojemu spisu O molitvi Evagrije poseže za lijepom definicijom molitve Klementa Aleksandrijskoga i na svoj je način produbljuje. Molitva je po Klementu “razgovor (homilia) s Bogom”. Evagrije dodaje: “razgovor razuma s Bogom bez ikakva posredovanja” 8 Ova “prava molitva” je, dakle, neposredno događanje ili, kako bismo danas rekli, “osobni” susret između Bo­ga i čovjeka.

No ovoj žuđenoj neposrednosti nisu preprjeka samo naš glas i naše riječi, nego i naše “misaone predodžbe” (noêmata), oni “otisci” i “slike” koje u našemu duhu nužno ostavljaju materijalne stvari ovoga svijeta, iz kojih smo ih izveli. Jer sve su one “posredovanje” između nas i Boga.

To nipošto ne vrijedi samo za strastvene, grješne “misli” 9 , nego općenito za sve misli o stvorenome, čak i za misli o Bogu, makar one bile vrlo profinjene. Jer svim je ovim “misaonim predodžbama” zajedničko da ljude čvrsto drže 10 kod samih sebe, iako “misao na Boga” po sebi u našemu duhu ne ostavlja “otiske” i “slike”, budući da Bog nije tjelesno biće 11.

Jednom riječju, čovjek se mora “osloboditi svih mi­saonih predodžaba” 12 ako hoće “uistinu moliti”. Ovo “lišavanje” (sterêsis) postupan je proces koji se podudara s usponom duhovnoga života i ne može ga se ostvariti nikakvim vrstom “tehnike” kakvu susrećemo u nekim nekršćanskim metodama “meditacije”.

Čovjek, doduše, ima svoj udio u tomu, ali ovo “prekoračivanje” on ne može izvršiti vlastitom snagom budući da je cilj, Bog, “osoba” koja se u apsolutnoj slobodi prigiba čovjeku 13. “Prosvjetljenje” je u kršćanskoj mistici uvijek slobodno, nezamislivo samoo­bjavljivanje trojstveno-jednoga Boga, kako nas uči sljedeća definicija “prave” ili “kontemplativne” molitve.

Molitva je stanje razuma koje se ostvaruje jedino pod utjecajem svjetla Svetoga Trojstva. 14

Ovim “svjetlom Svetoga Trojstva”, simbolom neposredne spoznaje trojstveno-jednoga Boga, čovjek ne može nikako raspolagati. Evagrije višestruko ističe da se osobe Svetoga Trojstva “pojavljuju”, da nam se “očituju” itd., čime postaje jasno da je inicijativa jedino Božja.

Razum ne će gledati u samome sebi “mjesto Božje” 15 ako ne nadiđe sve misli na [osjetilne] stvari. A ne će ih uspjeti nadići ako ne odloži strasti koje ga pre­ko misli vezuju uz osjetilne stvari. A strasti će odložiti posredstvom krjeposti, puke misli 16 posredstvom du­hovne kontemplacije, a nju će odložiti kada nad njim zasja ono svjetlo koje u vrijeme molitve predstavlja “Božje mjesto”. 17

Dakle, stvoreni duh ne može ugledati ovo “svjetlo Svetoga Trojstva” izvan sama sebe, nego “u samo­mu sebi”, kako se izričito kaže, budući da je on sam ovo “mjesto” osobne Božje prisutnosti 18. On je zahvaljujući svojoj stvorenosti “na sliku Božju” slikovito rečeno inteligibilno “zrcalo” 19 u kojemu sja božansko svjetlo kad god se to Bogu svidi. Htjeti to ostvariti nekom “tehnikom” značilo bi proizvoditi “imitaciju” (anatypôsis) prave molitve kojom se ne približavamo Bogu, nego ga srdimo. 20

“Posjet Duha Svetoga”

Kada se čovjeku udijeli rijetka milost da stupi na tajanstveno “mjesto molitve” 21, tada je neophodno da vlastito djelovanje prilagodi ovomu posve novomu. Štoviše, on to zapravo čini posve spontano, kako uči Diadoh Foticenski.

Kada se duša nalazi u obilju svojih naravnih plo­dova, i psalmodiju recitira jačim glasom i žudi moli­ti poglavito glasno. No kada je pod djelovanjem Duha Svetoga, recitira psalme posve umjereno i osjećajno i moli samo srcem.

Nakon prvoga stanja slijedi radost povezana s osje­tilnim slikama, a nakon drugoga slijede duhovne suze i zatim stanovita radost srca, koja voli šutnju. Jer spo­minjanje [Boga] koje umjerenošću glasa zadržava svo­ju toplinu, osposobljava srce da nosi posve slatke misli, pune suza.22

Učitelji duhovnoga života izričito upozoravaju da se ovaj “posjet Duha Svetoga” 23 može razoriti ako još uvijek tvrdoglavo prianjamo uz vlastito djelovanje, vlastito “pravilo” koje smo jednom prihvatili. U ovomu trenutku vrijedi samo zakon “slobode djece Božje”, kako uči istočno-sirijski mistik Josip Hazzaya.

Zatvori sva vrata svoje ćelije, uđi u nutarnji pro­stor i sjedni u tamu, u samoći, ondje gdje nećeš čuti ni glasa ptice. A kada dođe čas oficija, pazi da ne usta­ješ kako ne bi bio poput djeteta koje u svojemu nezna­nju talent zlata zamjenjuje za smokvu koja će [samo] za trenutak osladiti njegovo nepce. Ti, poput mudra trgovca, kada ti u ruke dođe “biser velike vrijednosti”, nemoj ga zamijeniti za prijezira vrijedne stvari, koje se uvijek nalaze pred tobom, da tvoj svršetak ne posta­ne kao svršetak onoga naroda koji je izlazio iz Egipta, koji je napustio hranu duhovne mane, žudeći za odur­nom hranom Egipćana. 24

Ova sloboda čak i od oficija, koji je za monahe inače posve obvezan, vrijedi sve dok je prisutno ovo božansko “svjetlo koje razum obasjava za vrijeme molitve” 25 . Ali čim molitelj napusti – mora napustiti – ovo “mjesto” jer se Duh Sveti povlači, i on se u svoj poniznosti i vjernosti ponovno povlači u svoje uobičajeno djelovanje. 26

No ne trebaju samo usne šutjeti na “mjestu molitve”! “Šutljivo štovanje Neizrecivoga” 27 znači i šutnju “srca”, kako smo upravo vidjeli, šutnju svih mi­sli o Bogu.

Moliti u “Duhu i istini”

Međutim protuslovno je da ovo tiho štovanje nije posljednja točka, kako uči upravo spomenuti istočno-sirijski otac kojega smo citirali. Jer kada Duh Sveti čovjeka uvodi dalje u “svjetlo Svetoga Trojstva”, tada u njemu naposljetku izbija izvor tajanstvenoga “govorenja” koji više ne presušuje ni danju ni noću 28. Ovo zadivljujuće iskustvo Evagrije opisuje sljedećim riječima:

Tko “moli u duhu i istini” 29, taj Stvoritelju više ne iskazuje čast polazeći od stvorenja, nego slavi [Bo­ga] himnima polazeći od njega sama. 30

To je konačno onaj “razgovor s Bogom bez ikakva posredovanja”, o kojemu je prethodno bilo riječi. Jer stvorenja, koliko god bila uzvišena, još uvijek su ono posredničko između nas i Boga. No “duh i istina”, to jest po Evagrijevu tumačenju Iv 4,23 osobe Duha Svetoga i jedinorođenoga Sina 31, nisu stvorenja nego “Bog od Boga”, kako uči Credo Drugoga ekumenskog sabora (381.).

Dakle, molitelj koji je po “pravoj” i “duhovnoj” molitvi u stvarnome smislu riječi sada postao “teo­log” 32, na najvišemu stupnju molitve slavi Oca “bez ikakva posredovanja” – ni stvorenja ni misaone predodžbe ili kontemplacije – neposredno po Duhu i Sinu! Postao je “teolog” jer sada više ne govori o Bogu po čuvenju, nego svjedoči o Svetome Trojstvu na temelju najdublje prisnosti s njime 33.

Ako se vječni život sastoji u tomu da “upozna­mo Oca i onoga koga je on poslao, Isusa Krista” 34, njegova jedinorođenoga Sina, onda je “molitva u duhu i istini” istinski predokus ovoga eshatološkog blaženstva.

Gornji tekst je izvadak iz knjige o. Gabriela Bungea “Kako moliti”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net

Footnotes

  1. Tertulijan, De oratione 17.
  2. Mt 6,5ss.
  3. Klement Aleksandrijski, Strom. VII,39,6.
  4. Evagrije, In Ps. 32,15, usp. Dj 1,24.
  5. Evagrije, In Ps. 55,7
  6. Kasijan, Conl. IX,35. Citat Mih 7,5 (Vulgata).
  7. Evagrije, Pr. 42.
  8. Evagrije, Or. 3.
  9. Usp. Evagrije, Or. 55.
  10. Ibid. 56–58.
  11. Evagrije, In Ps. 140,2.
  12. Evagrije, Skem. 2.
  13. Usp. Evagrije, Ep. 39,3.
  14. Evagrije, Skem. 27. Usp. G. Bunge, Geistgebet, pogl. IV: Der “Zustand des Intellektes”.
  15. Usp. Izl 24,10 (mjesto gdje su stajale Božje noge).
  16. Misli se na čiste spoznajne sadržaje koji niti “obilježavaju” niti “oblikuju” naš razum. Usp. Mal. col. 41,1–3.
  17. Evagrije, Mal. cog. 40.
  18. Evagrije, Skem. 2 i 4.
  19. Usp. Evagrije, KG II,1.
  20. Evagrije, Or. 146.
  21. Evagrije, Or. 57 i passim.
  22. Diadoh Foticenski, Cap. LXXIII.
  23. Evagrije, Or. 70.
  24. Jausep Hazzaya, Briefe, str. 153. Ukazivanje na Br 11,5–6.
  25. Evagrije, Mal. cog. 30,16s.
  26. Jausep Hazzaya, Briefe, str. 159.
  27. Evagrije, Gnost. 41.
  28. Jausep Hazzaya, Briefe, str. 156ss.
  29. Iv 4,23. Misli se, kako uči Or. 59, na “pravo štovanje Oca u njegovu Svetomu Duhu i njegovu jedinorođenomu Sinu”!
  30. Evagrije, Or. 60.
  31. Evagrije, Or. 59.
  32. Evagrije, Or. 60.
  33. Evagrije, Mon. 120.
  34. Iv 17,3