Jedna je od glavnih posljedica istočnoga grijeha, paloga ljudskog stanja u kojemu se svatko od nas rodio, ono što sveti hiponski biskup Augustin (354.–430.), naziva “požudom” ili neurednim željama. Sveti je Augustin do toga otkrića došao zagledajući se u svoje vlastito srce i ostajući preneražen i razočaran onim što je tamo otkrio. Njega su prozvali “naučiteljem milosti” zato što je došao do spoznaje da ga samo Božja milost, a ne njegovi vlastiti nepotpomognuti napori može osloboditi toga strašnog tereta. Kao što kaže u svome životopisu, Ispovijestima, ustanovio je da mu srce nikada nije stabilno, da uvijek gubi ravnotežu naginjući prema onom što želi, ne znajući što bi to moglo biti.

U svojim Ispovijestima Augustin se osvrće unatrag na doba svoje adolescencije i opisuje jedan nemio slučaj. Nama se on može činiti trivijalnim, ali njemu je otkrio čitavu psihologiju neurednih strasti koje stoje iza toga. Otišao je s prijateljima u susjedov vrt gdje je stajalo stablo kruške. U svojoj bezobzirnosti i iz čista hira prohtjelo im se protresti to stablo i ukrasti voće – bez ikakve potrebe. On objašnjava:

“Ukrao sam ono čega sam imao u izobilju, pa i kudikamo boljeg od toga. Nije meni bilo do toga da uživam u samoj stvari koje sam se htio domoći krađom, nego sam ja htio uživati u samoj krađi i grijehu… Ružna je ta zloća bila, a ja sam je ljubio.”1 

To bezobzirno, gorljivo posezanje za nečim, bilo čim, jest ono što Augustin dijagnosticira kao “požudu”. To je stanje gubitka kontrole. To znači redovito odabirati, na naš užas, nešto gore, čak i kad znamo da je to gore. Augustin, pozivajući se na jedno mjesto u Pavlovim poslanicama, kaže: “Tako sam shvatio kroz vlastito iskustvo ono što bijah čitao, kako ‘tijelo žudi protiv Duha, a Duh protiv tijela’ (Gal 5,17). Ja sam, dakako, bio i u jednome i u drugome.”2 Važno je zapaziti da se “tijelo” ovdje ne odnosi na fizičko tijelo, već na oholu sebičnost, sa svim njezinim smrtonosnim posljedicama, koja može preuzeti vlast i zagospodariti našim tijelom i dušom. Sveti Petar u svojoj Drugoj poslanici spominje to kao “pokvarenost požude”, čiji je lijek “uzdržljivost” (2 Pt 1,4–6).

Proučavateljica svetoga Augustina, Margaret Miles, u svojoj knjizi Fullness of Life: Historical Foundations for a New Asceticism (Punina života: Povijesni temelji za jednu novu askezu), pokazuje koliko je i za nas danas važno Augustinovo učenje o požudi i potpunom iscjeljenju od nje po Božjoj milosti. Ona požudu definira kao “sindrom ponavljanja”, nagon za ponavljanjem nečega, čak i kada u tome imamo sve manje i manje zadovoljstva. U svom objašnjenju Augustinove dvojbe navodi jednu njegovu rečenicu: “Oklijevao sam umrijeti smrti i živjeti za život.”3  Ta “smrt” dolazi od stalnoga navikavanja na požudu. Lijek nam stiže kada po Božjoj milosti postajemo sposobni ljubiti Boga iznad svega te ljubiti druge u Bogu, a ne samo kao sredstvo zadovoljavanja naše vlastite sebičnosti. “Baš kao što je duša sav život tijela”, piše Augustin u svojoj klasičnoj knjizi o slobodi volje, “tako je Bog blaženi život duše”.4 Miles zaključuje: “Jedinstvo duše i tijela bilo je trajni izvor čuđenja, zbunjenosti i slutnja za [Augustina]… Dolazio je sve više do uvjerenja da je ljudsko tijelo naprosto preduvjet ljudskoga učenja, pokušavanja i konačne pobjede.”5 

Isusovac Karl Rahner poznat je među modernim teolozima po svojim klasičnim esejima na temu požude i njezine važnosti za nas. Slijedeći Augustinove uvide i uvide moderne transcendentalne filozofije, Rahner definira požudu kao spontane želje i nagone koje pretječu odluke slobodne volje i onemogućuju ih. One mogu na posljetku zavladati našim životom utječući na naše mišljenje i djelovanje koje nas određuje kao osobe. Kao i Augustin, Rahner naše konačno ozdravljenje pripisuje Božjoj milosti koja nam dopušta da izgradimo nove vrline, one snage koje nam omogućuju da postanemo osobe kakve uistinu želimo biti.6 

Miles vrlo sugestivno govori o našoj kulturno nasljeđivanoj ovisnosti o moći, seksu i posjedovanju, upravo onim trima “iskušenjima” koja je Isus uspio nadvladati posteći u pustinji. Ona konkretno izdvaja “tako dominantne navike u našoj kulturi kao što su alkoholizam, promiskuitet, prejedanje, ovisnost o drogama, neljudski ritam življenja i zagađivanje okoliša”.7 Da bismo povratili zdravlje – fizičko, mentalno i duhovno – moramo postiti od toga.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Charlesa M. Murphyja “Duhovnost posta”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.

Footnotes

  1. Augustin, Ispovijesti, II, 4,9
  2. Augustin, Ispovijesti, II, 5,11
  3. Augustin, Ispovijesti, VIII, 11,25
  4. Augustin, De libero arbitrio (O slobodi volje), II, XVI,41. Citirano u Miles, Fullness of Life, 67 (prevoditeljev prijevod s izvornika)
  5. Margaret Miles, Fullness of Life, 68.
  6. Gerald A. McCool, ur., A Rahner Reader (New York: Crossroad, 1975), 200, 202.
  7. Margaret Miles, Fullness of Life, 16.