Naša su djela vrata i prozori našega bića. Ako ništa ne činimo, ne možemo znati što smo. I nije moguće imati iskustvo svojega postojanja ukoliko nemamo iskustvo znanja i nekakvo iskustvo iskustva kao takva.

Dakle, dubine svojega bića ne možemo otkriti odricanjem od svega djelovanja.

Ako se odreknemo duhovne aktivnosti, možemo ponovno potonuti u tamu i mir, ali to su tama i mir tijela, a ne duha.

Osjećamo da jesmo, ali to je postojanje samo tjelesno postojanje, i ako u toj tami počivamo i ako se zaljubimo u njezinu slatkoću, probudit ćemo se i činiti djela tijela.

Dakle, da bismo iskusili svoju duhovnu egzistenciju, moramo krenuti putem koji je utabala naša duhovna aktivnost.

No kada djelujemo u skladu s milosti, naša djela nisu samo naša, ona pripadaju Bogu. Ako ih budemo pratili do njihova izvora, bit ćemo barem potencijalno u stanju iskusiti Boga.

Jer njegova nam djela u nama otkrivaju njega u nama.

Sav je život u tome da produhovimo svoja djela poniznošću i vjerom i da milosrdnom ljubavlju utišamo svoju narav.

“Izići iz sebe” znači djelovati na najvišemu vrhuncu svojega bića, ne pokrenut svojom naravi, već Bogom koji nas istovremeno beskonačno nadvisuje i prebiva u dubinama našega bića.

Počinuti od ovoga djelovanja – hoću reći, kušati plod ovoga djelovanja – znači počinuti u Božjemu biću ponad našega bića – gdje ti je blago, ondje ti je i srce. Zahvalan si što sva vrijednost (blago) tvojega duhovnog djelovanja dolazi od Boga – i tvoje srce počiva u izvoru od kojega dolazi svako dobro koje je u tebi. Ti ne posjeduješ sebe u samome sebi, već samo u njemu od kojega je tvoje postojanje.

Vjerom pronalazim svoje pravo ja u Bogu. Savršen čin vjere mora u isto vrijeme biti i savršen čin poniznosti.

Svoje najveće tajne Bog ne povjerava onome koji ih je spreman otkriti. Bog ima tajnâ koje otkriva onima koji će drugima priopćiti tek neku ideju o tim tajnama. Ali takve su tajne zajedničko vlasništvo mnogih. Ima On i drugih tajna, koje se ne mogu izreći. Sama želja da ih izreknemo onemogućuje nam da ih primimo.

Najveća od svih Božjih tajna jest Bog sam. On čeka da mi priopći sebe sama na takav način da to nikada ne mogu izraziti drugima, na takav način da o tome ne mogu ni suvislo razmišljati. Moram čeznuti za time u tišini. I upravo zbog toga moram sve ostaviti za sobom.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Thomasa Mertona “Misli u samoći”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku.