Jedan mi je moj prijatelj nekidan poslao e-mail koji je sadržavao pitanja jedne druge osobe upućena njemu. Ta su pitanja bila o tome koliko otvoren i fleksibilan čovjek treba biti pri traženju Božje volje, kako bi Bogu dopustio da čini „velike stvari” u njegovu životu. Pitalac se bojao da traži previše sigurnosti pri razlučivanju svojega poziva, dajući prednost razboritim prosudbama, a ne spontanijoj otvorenosti „Bogu iznenađenja”. Brinuo se da možda nepotrebno ograničava Boga u tome da u njegovome životu čini velike stvari.

Svome sam prijatelju poslao kratki uzvratni e-mail. U tome trenutku nisam mogao pružiti nikakav ozbiljan odgovor, ali u kratkome trenutku između čitanja e-maila i razmišljanja o tome što bih mogao odgovoriti dogodio mi se trenutak spoznaje. Iako je on bio tek izdaleka povezan s pitanjem, moj prijatelj rekao je da mu je bio od velike pomoći. Pomislio sam da bih ga mogao podijeliti s vama. Kako bilo…

„Možda bi tvoj prijatelj trebao riječ ‘sigurnost’ zamijeniti riječju ‘stabilnost’, i ne tražiti toliko da Bog čini ‘velike stvari’, koliko bi trebao dopuštati Bogu da ga učini velikodušnim, ‘velike duše’, u životu stabilnih obvezivanja, koja ono što je obično čine radikalnim. Upravo je to u konačnoj analizi istinski test radikalnosti.

Slažem se s dijagnozom voditelja duhovne obnove da je ovo naraštaj koji bježi od obvezivanja, odgovornosti i stabilnosti. Bog iznenađenja živio je u sićušnoj i zabačenoj regiji Rimskoga Carstva, i većinu je svojega vremena proveo unutar kruga od nešto više od 150 kilometara. Sve do dobi od trideset godina živio je u gradiću od oko petsto stanovnika, bavio se fizičkim radom i bio nepoznat, a zatim je tri godine putovao jednim uskim pojasom svoje zemlje, propovijedajući i naučavajući. A zatim je u nekoliko sati što je umirao pribijen na drvo obnovio svemir tihom vjernošću. Odatle je učinio najveću stvar što je itko – Bog ili čovjek – ikada učinio.

Najveća su Božja iznenađenja u običnome, a izvanredna iznenađenja vode nas natrag do onih običnih iznenađenja koja smo propustili. 

To bi bilo to.

Mir tebi!

Tom”

Ovo me je potaknulo da razmišljam o dvjema stvarima.

Prvo me je potaknulo da razmišljam o riječima svetoga Ivana Pavla II. o svetoj Tereziji od Djeteta Isusa, što ih je izrekao kada ju je 1997. godine proglasio crkvenom naučiteljicom: „U skrivenosti svojega Karmela živjela je veliku pustolovinu kršćanskoga iskustva, do točke spoznaje širine, dužine, visine i dubine Kristove ljubavi.” Ajme! Ograničena zidovima svojega samostana ona je imala neograničen pristup Kristovoj neograničenoj sveobuhvatnosti! Mi imamo svece dramatičnoga života, čiji je poziv veličati Boga pred očima ljudi, ali veličina je u božanskoj ekonomiji ponajviše jedan neopjevan i lokalan fenomen u sveopćoj Crkvi. Kako bi pustila korijenje i preobrazila duboke strukture kulture, milosti su potrebni stabilni sveci, koji ostaju potiho vjernima u svojemu malome kutku Božjega stvaranja, voljni suočiti se s bezbrojnim iritantnostima ostajanja na jednome mjestu dovoljno dugo da milost može u potpunosti prožeti svoju okolinu. U ovome vremenu kulturnoga poremećaja pozornosti trebaju nam sveci koji s ljubavlju ostaju dugo koliko treba, do točke monotonije (tedium), znajući da se ispod monotonije nalazi Tremendum („Onaj pred kime se drhti”). 

Poznavao sam jednoga svećenika u New Jerseyju, koji je bio veoma nadaren i poštovan. Izgledalo je da ima sve što je potrebno za napredovanje u crkvenoj hijerarhiji. Jednoga proljeća njegov ga je biskup premjestio iz biskupskoga ureda u jednu malu seosku župu, kojoj je trebalo mnogo pomoći. Rekao mi je da ga je, nakon što je premještaj objavljen, jedan brat svećenik nazvao i pitao: „Što si loše učinio?” Ovaj mi je svećenik rekao: „Znam da se brat šalio. Ali iskreno, moja je prva pomisao bila: ‘Što sam to dobro učinio?’ Zato sam postao svećenik – da me ukopaju u župnome groblju, a ne u biskupovu uredu.”

Groblja puna svetaca postaju relikvijarima, i ti neprimijećeni sveci posvećuju zemlju u kojoj leže. Pobožna ruska uzrečica glasi: „Crkva postoji kako bi stvarala relikvije.”

Drugo: ima jedan odličan devetominutni film, koji je prijateljica moje supruge s fakulteta prije nekoliko mjeseci podijelila s nama. Radi se o priči o paru koji se suočava s velikom tragedijom koja je poremetila njihov brak. Ta je tragedija ozbiljno ograničila njihove izvanjske slobode, i ugrozila je stabilnost njihove veze. No zahvaljujući običnoj ljepoti vjerne ljubavi, između njih otvorio se gotovo neograničen prostor novopronađene slobode, otkriće najvećega među svim Božjim iznenađenjima – nesebične ljubavi. Nakon što sam pogledao film, pomislio sam – upravo nam o tome govori sveti Pavao u 1 Kor 13,13: ljubav agapē – milosrdna ljubav – jest ona „najveća stvar” koju Bog čini. Sva mirabilia Dei, „veličanstvena djela Božja” (Dj 2,11b) vode nas natrag do „puta najizvrsnijega” (1 Kor 12,31) koji Bog jest (1 Iv 4,8) – do ljubavi.

Izvor: Word on Fire | Prijevod: Ana Naletilić

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja prava. Sva prava pridržana.