Bolni događaji sadrže neke pozive. Sadržaji su im najrazličitiji, ovisno o okolnostima. Oni mogu značiti poziv na vjeru, nadu, strpljenje, hrabrost, praštanje, prihvaćanje svojih granica, i tada tomu popisu nema kraja. U svakome događaju postoji jedna posebna točka, temeljni poziv koji treba otkriti, poziv koji nije ono što bismo u prvi čas pomislili. 

Kada se nalazimo u nekom teškom stanju, ono najvažnije što nas oslobađa nije riješiti teškoću toga stanja (što uostalom često i ne možemo), nego shvatiti i slijediti poziv koji nam je po njoj upućen. Taj poziv nećemo uvijek odmah prepoznati, ali ako prihvatimo i ako se iskreno pitamo što Bog od nas traži, možemo ga malo pomalo razlučiti. 

Kada nam Evanđelje kaže da je Isus put, ono nam nudi jednu od najljepših ikada izgovorenih riječi nade. To ne znači samo da su njegove zapovijedi “putokazi” na životnome putu, nego da nema okolnosti u koju nas živa, pa makar i skrivena Isusova prisutnost ne bi mogla usmjeriti, izvući iz gliba, dati nam snagu da napredujemo iz dana u dan, pa bilo to i sitnim koracima.

U psalmu 31(30) nalazimo jednu divnu rečenicu: Nisi me predao u ruke dušmana, noge si mi na prostran put izveo.

Sjetimo se još nečega važnog: pomoć koju nam Gospodin u nekoj prilici daje nikada nije dodir čarobnoga štapića, nije zahvat koji bismo trebali pasivno prihvatiti kako bi sve bilo bolje. Kada Bog djeluje u našu korist, on nikada ne djeluje bez nas, nego uvijek poziva naš razum na nov način gledanja na stvari, a našu slobodu na izbor, da se postavi na nov način. Drugim riječima, svaki je Božji zahvat u našem životu popraćen pozivom na neku vrstu obraćenja. Stvorio sam vas bez vas, rekao je Gospodin svetoj Katarini Sijenskoj, ali vas neću spasiti bez vas.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Jacquesa Philippea “Pozvani na život”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.